Bijeli oblak nosio mi je uvijek nadu, optimizam i sreću stoga ovo pismo Evi dostavite kad me ne bude više.
Znate mila moja Eva, moj oblače bijeli, da volio sam vas srcem! No u noći decembra 17. godine neke, vi ste odabrali ljubav očiju drugih. Ne zamjerim vam, jer ipak ste me voljeli i zagrijali srce makar na jedan dan. Zar nije tako? Ostalo, sve je historija, i naši susreti, i naši pogledi, i naši razgovori.
Piše: Almir Đuhera – Mirić
Napisano 28.05.2017.godine
Ažurirano, 17.02.2024.godine
Bijeli oblak| Ljubav je kad voliš moje mane
Govorio sam vam o ljubavi dok smo radosni šetali Šanzelizeom da ljubav je povjerenje, poštovanje i pažnja, da ljubav su djela. A šta ste vi govorili meni o ljubavi, možete li se sjetiti, draga moja? I tko je bio u pravu, možete li reći?
Govorio sam vam toga dana koji u meni budi najslađe trenutke života, ne idealizujte mene, niti bilo koga drugog. Ne uzdižite u zvijezde jer to nije ljubav, jer onda ćete u sebi samo zaljubljenost pronaći i na koncu zaljubljenosti nekad razočarenje će vas stići. Žeite li u ljubav razočarani biti?
Zaljubljenošću nećete uhvatiti vjetrove ljubavi da vas kroz život nose. Jer ljubav nije samo puka zanesenost u nečije slatke oči ili lijepe bijele grudi.
Zaljubljenost jeste božanska i ugodna emocija, ali… Taj dan govorio sam vam mila Eva, da ljubav je kad voliš moje mane. Ako me voliš, prihvati me onakvog kakav jesam. Sjećate li se?
Poslije tog dana
Poslije tog dana pisali ste mi mnogo puta. No ja sporo pišem pa ne stižem odgovoriti na sva odmah. U tom smislu, primite moje izvinjenje. No znajte da volio sam vas srcem i da vas volim dušom.
Razumijem vas i sva vaša prošla pisma, vi ste u braku zatvoreni kao grlica mala u kavezu od sjete. Znate mila moja već odavno i sami, da odlazak na taj put bila je samo vaša odluka.
Tako da, i da želim pomoći tu za učiniti ništa vam ne mogu. Neki bi rekli, pa bori se za nju? No ljubav nije borba, jer borba samo sjetu, bol i rane sa sobom nosi.
Eva, volju za životom sami morate pronaći u sebi, njome ćete otvorite ta sumorna vrata što put ka slobodi vam priječe.
Po meni, mila moja Eva, vi to znate, pričao sam vam, brak nije zatvor već staza koja vodi ka slobodi sreće.
Kad me ne bude, dat će vam ovo pismo a vi ćete onda shvatiti da volio sam vas srcem i dušom te da je ljubav kad voliš moje mane.
Bijeli oblak | U noćima kad suze zabole
A u noćima kad suze zabole i bijeli oblak zamijeni neka druga boja, zabole me rane stare jer bio sam vaš, i srcem i dušom. Pa onda uzmem i pišem pisma vama koja nikad pročitati nećete.
I pišem, i pišem, i tako pišem sam sebi čekajući neke ljepše zore kako Bijeli oblak i ja, jedno smo na spaljenoj zemlji. Sami smo moja Eva na spaljenoj zemlji, ti i ja. Jedno smo, i jedno u svemu(!), pa ipak…
Kad prošara nebo zvjezdanim pahuljama prosutim po nepreglednim ljubavnim vrletima po kojima se penju naša srca, noć nosi tad žal i ostavi sumnju da lebdi u oblaku noći. A oblak raste i plovi… I tiha šutnja noći raste i nešto govori, dok moje oči na tvojim usnama oslonac traže, a usne ti ćute nijeme k'o kamen bez suza, hladan i grub.
Sami smo na ničijoj zemlji, ti i ja. Jedno smo, i jedno u svemu(!), pa ipak… Zora bude teška, daleka i tmurna izmaglica što prekriva nam lica s hiljadu sjenki. I te sjenke postaju bez zanosa mrtvila prazne, oličene hladnom bojom bola jer ti nisi tu, a tu nisam čak ni ja.
Tvoje oči s mojih usana utjehu traže, a usne mi ćute nijeme k'o kamen bez suza, leden i oštar. Sami smo, i nije to do nas. Nije to do nas što postadosmo stranci na okovanom otoku, morem suza što nam kvasi lice, a valovi surovi o stjenke samoće bespoštedno lome svoje britke sablje. Valjda tako mora biti?
Bijeli oblak | Sve nam godine prošle ostadoše prazne
A sve godine moje ostadoše mi prazne čekajući da svane Oblak bijeli, da sazrije, da utopim se u mehkoći koju sobom nosi, da razbistri sve sjenke noći i donese novi dan.
I posmatram sebe, više nisam onaj stari što zalud bi da troši noći besciljno hvatajući zrake nade. I nisam više onaj, što po pustoj zemlji kroči bez pravca i cilja, što kidao bi iz zemlje i posljednje sjeme života jer to, pobogu, drugi traže.
A zamisli, sami smo nas dvoje. Ni ti nisi više ona što htjela bi da na dvije grane sjediš, a mogla bi. A nisi ni ona stara koja u zanosu bi da preskoči planine. Ne, više nijedno nismo isti na ovom otoku kiše koja sipa nam niz lice. I šta sad?
Nijedno više, jedno drugom, nismo isti. Valjda tako mora biti?! A sve nam godine prošle ostadoše prazne.
Otkrij više sadržaja
Gledam u krš staza i oblak bijeli
I tako gledam u krš staza po kojima nekoć hodala su naša srca sanjivo tražeći Oblak bijeli. I gledam u otok koji nekoć plodna zemlje biješe, a sad surova, spaljena i umorna od života. I na njemu, umoran ja-umorna ti, stojimo.
I nadamo se… Čudno je to, zagrljeni stojimo u praznini oblaka koji nas nosi. A nosi nas-kuda(?), pitamo se. Dok letimo zagrljeni, osjećamo da nisu to više zagrljaji. To su samo navike nekih prošlih vremena koja grubo podsjećaju na jučer. Nema tu sutra. Dvojbe tu nema, ni jednom, ni drugom. Pa, ipak…
Legli smo na zemlju, sprženu i blatnjavu, predali se umorni od borbe dok gledamo u visine hvatajući Oblak bijeli, svako na svoj način.
Postali smo sjenke i to sjenke mrtvila prazna, oličene hladnom bojom bola, jer ti više nisi tu-a tu nisam više ni ja, jer ti više nisi ti-a ni ja više nisam ja. Sumornih pogleda vidimo nas dvoje svuda oko nas hijene što čekaju na strv, vrane tamne i čavke grakajuće što osjete obrok i njime bi da se slade. No, nesvjesno znamo, teško priznavajući, da odavno oni svoju radost u tugi drugih vide.
Ležimo tako sami na spaljenoj zemlji, ti i ja. Jedno smo i jedno u svemu(!), pa ipak…
Kad prošara nebo zvjezdanim pahuljama prosutim po nepreglednim ljubavnim vrletima po kojima se penju naša srca, noć nosi tad žal i ostavi sumnju da lebdi u oblaku noći. A oblak raste i plovi… I tiha šutnja noći raste i nešto govori, dok nam oči u nekome oslonac traže, a usne ćute, nijeme k'o kamen bez suza, sirov i težak.
Tek tad u noćima takvim shvatimo da prava ljubav je kad voljena osoba voli naše mane. -Nije li tako, mila moja Eva, moj oblače bijeli?
Zaključak:
P.S. I kad usne ćute, nijeme k'o kamen bez suza, sirov i težak, znajte da na ljubavnom planu tada treba razmisliti o promjeni vašeg partnerskog odnosa kroz novo investiranje u vašu vezu ili kroz potpuni prekid i ulazak u novu ljubavnu avanturu koju život ponudi. Kada se zasitiš-umoriš od svega, razmisli da li je vrijeme za predah-PROMJENU i odmor. Kako uticati pozitivno na vaš život, pročitajte ovdje
Hvala vam na čitanju ove kratke priče. Nadam se da vam se svidjela priča “Bijeli oblak | Ljubav je kad voliš moje mane”, i da ćete je podijeliti sa prijateljimana mreži.
Preporučujemo
