Nema više Hide, Ranđela i pekara Muje, sjećate li ih se? A ni mahala moja više nije ista. Tamo gdje sam se rodio muk kolo vodi, djece skoro da više i nema. „Sudska“ -šarena livada ispunjena srećom na kojoj mi djeca iz mahale donje rado igrali smo lopte odavno je istrošeni krevet dječijih snova na kojem spava jedna tmurna bandera za struju. I stari sud izdale su godine i samo što srušile ga nisu. A oronule kuće u kojima starosjedioci žive, niti mrtve-niti su žive, već onako u nekom svom svijetu od paučine spavaju. Eto tako posrnuli život u mahali donjoj polahko pokazuje zube. No gdje su ljudi, tu je i nada, zar ne?!

Dobro je meni govorio moj babo: „Sloga kuću gradi!“

Posted on Posted in Autorski članci

Dobro je meni govorio moj babo: „Sloga kuću gradi!“ Elem, davno ti dani bješe kad babo bio je živ. I sad ga se sjete ljudi po dobru, pa mi kažu: bio ti je babo insan i dobar čovjek! A ja se u tom trenu sav naježim od neke tihe unutrašnje sreće, i u sebi glasno viknem: „Babo čuješ li ti ovo?“ Zahvalim se na tim riječima, i pomislim: Eh, kakvih sve sudbina na ovome dunjaluku ima… Eh, da je babo živ, pa da čuje svojim ušima, riječi tih ljudi. No babe više nema, nema bar više među živima. No ipak siguran sam da odozgo odnekle on me čuva i prati.

I evo me baš sad, sjedim među trojicom ljudi koji su ga hvalili, u hladu terase poznate maglajske kahvane. I slušam njihove priče. Jedan priča, ne hvali se on ba, već kroz sjećanja budi žal što mu nisu roditelji dozvolili da oženi onu koju je volio. Pa se jadan previja od boli, nalaktnjenog lica sa pogledom što kroz naše face negdje u daljinu bježi. Bježi li od unutrašnjeg stida, teške samoće, možda davnašnje tuge… Ne znam, i sa sigurnošću ne bi smio tvrditi od čega bježi… Ali ono što je više nego očito u očima njegovim jeste da od prošlosti bježi, nekud… A, mi mu svojim slušanjem otvaramo zamandaljena vrata bijega.

Priča, on! Priča on, kako mu je bilo važno da što više puta, svakoj ženi sa kojom je bio, strpa onaj komadić mesa što mu među nogama visi. Priča on, kako tada nadmoćno se osjećao, i kako je bio sa dvadeset njih, a onda u sljedećem trenu taj broj popne se na trideset. Elem, ne hvali se on, već samo prvu ljubav ne može da zaboravi, pa se zanese i ko da nije tu, među nama, već sa svojom prvom voljenom i inati joj se brojem. Sveti se nekom time, roditeljima, njoj voljenoj ili ko zna kome… No osjeti se grčevita bol na njegovom licu. Priča on kako mu babo nije dao da oženi nju, rospiju iz bogataševe kuće. I na kraju doda, kako nikad mu nije bilo jasno, šta je pod tim babo mislio.

Završi ti Čazim priču, a onda se ubaci Asim, te nastavi svoju priču koja onomad u neka vremena kaže se desila. Kaže, bio ti je jedan težak insan sa kojim pola sela nije pričalo. Elem, i neise, zašto nije pričalo, nije ni bitno ali… Kao da se to prokletstvo prenijelo na njegove sinove. Tobe jarabi, priča ti Čazim, otac im je bio bogataš u svoja vremena, pomalo škrt i ters. A djeca, tobe jarabi, bješe slična njemu.

Nakon očeve smrti, golem imetak ostade poslije njega, a pošto ga smrt iznenadi, on ne uspjede ostaviti testament o podjeli imetka. I tamo gdje nema sloge, šejtan uzme pod svoje skute insana i napravi golem problem u porodici. I tako dok je majka bila živa, nekako su se braća suzdržavala od međusobnih napada na temu kome šta pripada. Možda bi manja šteta u porodici Hadžihajdarevića bila da otac golemi je imetak prodao za života, ali tako, nažalost, ne bješe?!

Zbog ljubavi za dragim bićem sa kojim provede četrdeset godina svog života, njihova majka ubrzo preseli na onaj tamo, negdje bolji dunjaluk. Dođe i dan dženaze kad umrli se spušta u kabur…Teška je to drama i scena za svako humano biće koje roditelje voli. Gledati i spuštati najdražu osobu koja putuje na drugi svijet, nije lahko. -Zar ne?!

Elem, kako majka bješe dobra osoba, na njenoj dženazi i oko njenog kabura skupila se ogromna svita obične raje. Ta žena uvijek je pomagala drugima, što javno, što tajno. Među tom seoskom rajom bješe i dvojica njenih sinova. Dođe tako vrijeme da se majka u mezar spusti, i tada puče „grom ko iz vedra neba“. Elem, nastade golemi problem o kojem cijelo selo mjesec dana poslije pričalo je, a i dan danas spominje se.

Po porodičnom, ljudskom ali i Božem adetu, sinovi bi trebali imati dobru volju, pa da rođenu majku spuste na vječni počinak, ali… U životu ne bude sve kako bi trebalo biti. Već ponekad, sve se izmakne kontroli, i nastane kuršlus poslije kojeg ostane trajna bolna rana, i višegodišnji otisak čemera i jada na duši.

U tom trenu dok efendija seoski učio je Talkin, podsjećajući prisutne na prisustvo smrti i vrijednosti dobrih djela na ovozemaljskom svijetu, ko dva naoštrena pjetla, skočiše nabrijana braća jedan na drugoga. Svijet se naglo uskomešao. A efendija iznenađeni nije znao šta da radi. Jedan brat drugome je branio da spusti majku na vječni počinak. To suludo koškanje i hvatanje za gole vratove trajaše cijelu vječnost, sve dok se dvojica od komšija ne ponudiše da oni budu ti „pomiritelji“ koji će od pomoći biti, kako bi  se nastali problem riješio.

Uz nadglasavanje sa svjetinom, povišenim tonom efendija ovlada situacijom. -Prihvati njihovu pomoć, i zamoli braću da se i oni slože. Braća, ko razjareni jarci se malo primiriše uz onu ljutito crvenu boju na licu, a komšije mrtvu majku u zemlju spustiše. I eto tako, i u loša vremena nađu se dobri insani koji od pomoći nekome budu. Edin i Nermin spasiše čast oca  i majke mrtve, ali i braće i njihovih porodica… Iako, pukla je bruka o porodici Hadžihajdarevića.

Šta je dalje bilo, pitate se? Trzavice između braće su se poslije nastavile i rasle. A eno jedan u zatvoru i sad tešku robiju robija, jer zbog nadmoći kojoj je težila njegova supruga nad snahom od brata mu, sad u zatvoru broji crne sate. A drugi brat niz godina u bosanskoj zemlji leži. Snahe i dalje ne pričaju, a sa zemljom koja zarasla je u korov, još nije zakonski ništa riješeno. Eto tako, svakakvih sudbina ima, reče Asim, i zaćuti. Svi smo se ušutjeli, a u zraku osjetio se miris ibrećenja i lebdjelo je ono staro pitanje: “Zašto tako gorkih sudbina mora na dunjaluku biti…?” Svi smo ćutali! A ja sam se sjetio mog voljenog babe.

Dobro je meni govorio moj babo: „Sloga kuću gradi!“ Elem, davno ti dani bješe kad babo bio je živ. I sad ga se sjete ljudi po dobru, pa mi kažu: Bio ti je babo insan i dobar čovjek! A ja se u tom trenu sav naježim od neke tihe unutrašnje sreće, i u sebi glasno viknem: „Babo čuješ li ti ovo?“ Zahvalim se na tim riječima, i pomislim: Eh, kakvih sve sudbina na ovome dunjaluku ima… Eh, da je babo živ, pa da čuje svojim ušima, riječi ti ljudi. No babe više nema, nema bar više među živima. No ipak, siguran sam da odozgo odnekle on me čuva i prati.