Nedostaje mi slatki juli, prvi poljubac, sladoled...

Princeza-Novela

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige, Psihologija, Servisi

Nedostaje mi srčani april, i vatra strasti pogleda što ljubiti tek počeli su neke snene crne oči. Zaboravim tad, i na promrzle noge što na proljetnoj kišnoj stazi zbog probušenih cipela zgrijati se nisu mogle. Zaboravim tad, i na boli otečenih ruku koje u naručje zovu usnulu princezu. Zaboravim, baš zaboravim na muku. Zaboravim tad, i na jade duše uporne, koja s aprilom probuditi bih te htjela poslije zimskog dugog sna, jer pobogu, zaspala si u snovima jednog pisca. A on se boji probuditi svoju princezu, a ipak, zna da to učiniti mora. Jer njemu, bez tog poljupca života nema. Ah da, da… -On to zna. Eh, baš zbog toga, nedostaje mi… moja Princeza!

Nedostaje mi tvoja ruka koja grliti bi me htjela kad strast zavuče se u naše skute, a mi znojavi tražimo predah od borbe na bijeloj plahti ljubavi. Na tebi prozirna odjeća od mirisne ruže, i šešir od smilja. A ja naslonio dušu na ta dva crnooka jastuka ugodna i mehka. I sve ko da sanjam, dodirujem ih srcem i milujem. I pitam se, oh Bože, da li je ovo samo san?! Ne vjerujem sebi, ni očima svojim… Stavila si ruku baš tamo gdje ljubav moja vrije… I diže se, i raste… a ti miluješ nju nježno. Stresao sam se sav. Zar ljubav još postoji… Oh, kako si samo blaga i nježna princeza koja zna šta želi! I baš zato si tako lijepa u ponoćne sate kad mjesec mladi razastre boje ljubavi po krevetu malom. Nedostaješ!!!

Nedostaje mi slatki juli, prvi poljubac, sladoled… Nedostaje ona ljetnja šašavost iskrene blještave zvijezde, i more i pjenušasti talasi, i misao na zagrljaj nečijeg pripijenog tijela. Ah, šta bi dao, da ponoviti se može neki juli, tamo daleki juli?! Ali od sjećanja se ne živi, a pisac mora nastaviti dalje. I nije to lahko, nikako lahko živjeti sa sjećanjem. I tako, dakle, nedostaje mi najsjajnija zvijezda među zvijezdama sjajnim. A znam da se skrila u ljepoti Une, Vrbasa, ali i jadrana plavog. –Ah, tako blizu, a tako daleko. Eh baš zbog toga, nedostaje…

Nedostaje mi romatični septembar, i dugotrajne jesenje kiše, i miris onaj jer sve tad na zimu miriše, čak i ono lelujavo opadanje lišća što na romantiku budi. I onaj tren, onaj tihi uzvik, kad potukla si na kamenčić oštri dok šetali smo parkom u sred grada. I šetnja dubrovačkim stradunom. I Ibrica Jusić sa svojom Eminom. Eh, baš zbog toga, nedostaje…

Nedostaje mi snježni decembar, i zima, i opojni miris iz zlatne džezve, i ona svjetlost kraj kamina što nadu daje. Jer u zimu, sve nekako, počelo je. I prvi nespretni pogled obojen maštom iz snova. I prvi neobični susret na mostu ljubavi što zaljubljene duše kroz vijekove spaja. I prva izgovorena riječ na prohladnoj stijeni kraj obale mora. Eh baš zbog toga, nedostaje…

Ma, da se ne lažemo… Ne, ne nedostaje mi ništa… -U stvari, nedostaješ mi samo ti.

Često se razbolimo od ljubavi, je li tako?! Pa bi bilo dobro pročitati Bolovi kao putokazi promjena