Samojko protiv Koleta, omiljeni protiv najomraženijeg, u igri jedan na jedan.

Samojko protiv Koleta, omiljeni protiv najomraženijeg, u igri jedan na jedan

Posted on Posted in Autorski članci, Psihologija

Samojko protiv Koleta, omiljeni protiv najomraženijeg, u igri jedan na jedan

Samojko protiv Koleta, omiljeni protiv najomraženijeg, u igri jedan na jedan. Svi mi u školi, ili bar velika većina nas učenika voljeli smo visokog, žgoljavog i vrhunski stalno uglađenog, našeg profesora Samojka. Proćelave glave, al’ vala dobre duše, Samojko je uspijevao pronaći način da komunicira sa našim mladalačkim uzavrelim glava. Muškarcima su se u to doba vrtile po glavi djevojke i njihove stražnjice, a djevojkama ona vel'ka stvar što muškarci u gačicama nose.

I tako iz dana u dan, vrtile su se šarolike misli našim nestašnim glavama, bilo je onih učenika poput Tanje i Elme kojima su matematika i fizika išle od ruke, i koje su se svojski trudile da ugrabe znanje koje im škola nudi. Bilo je i onih učenika koji nisu nikako mogli da se usklade sa profama, sjećam se kada je Spaho Bradarić poslao Bakira Mušinovića da vidi imali njega Spahe pred picerijom. Nama svima to je bilo smiješno ali… Bakir je otišao da ga potraži, no nakon izlaska iz učionice nisam baš siguran da je stigao do picerije. No to je danas samo jedna školska prošla historija koja oplemeni životno bogatstvo, je li tako? Možda ste i vi doživjeli slično iskustvo, zar ne?!

A bilo je i nas kampanjaca, poput mene, koji su učili samo kad moraju. Inače, mi kampanjci smo se izvlačili jer sve što smo učili, učili smo dok je profa predavao na samom času i to nam se urezivalo u sjećanja. I tu na času bivao bi kraj našeg učenja gradiva. U stvari poslije bi učili samo kad testovi pred kraj školske godine dođu.

Mi kampanjci

Mi kampanjci, poslije škole ostavljali bismo torbu školsku i zaboravljali šta  se desilo u školi taj dan jer smo imali drugačije preokupacije od povlaštenih. A more bit da moram priznat da u školi zaista je bilo, kao i dan danas, tih glava koje su znale sa profesorkama i profesorima, pa su tamo gdje bi drugi dobili tricu oni izvlačili četvorku ili peticu. I dakako, da  je po tom pitanju bilo ljutnje, ljubomore a često i svađe među učenicima. Da li su profesori znali za to, ne znam, ali… svojim ponašanjem znali su da zapapriče stanje u učionici.

No Samojko nije bio jedan od tih. On je pronalazio neku svoju varijantu građenja međusobnog poštovanja sa svima nama, iako moje odjeljenje bilo je pomalo čaknuto od mješavine mladalačkih strasti, straha i zbunjenosti. Sive hlače na njemu, crna polurolka i ekstremno usijane crne cipele govorile su sve o njemu, gospodin čovjek pa eto…

No zbog te fine prefinjenosti smatrali su ga slabim profom. A meni je opet bio drag, a da sam nisam znao zašto. Možda što imao je u sebi tu neku umjetničku crtu iako je predavao historiju. Znamo da prošlost i savremeni životni trendovi ne idu ruku pod ruku, no on je pronalazio sredinu u svemu tome.

Nasuprot njega

Nasuprot njega, iz prve klupe, sjedeći sa Predragom L., posmatrao sam ledenog Koleta. Kole onako krupan, more bit da bio je stariji od Samojka. Iz njegove stroge glave virile su sijede vlati nekog već odavno umornog iskustva. Činilo mi se da predaje samo zato što mora. Čas bez osmijeha, pomalo u strahu i sa ocjenama do dvojke jer za trojku kako reče zna on a samo Bog za peticu. Zbog te rečenice Koleta niko nije volio, bar takav dojam kružio je učeničkom zajednicom.

Kole je bio sav nekako poseban, predavao je elektrotehniku i bio daleko najomraženiji profa. Da je imao znanje vidjelo se po predavanjima ali osjećaji u njemu kao da nisu bili živi. Vjerovatno ih je imao ali za nas učenike bili su mrtvi, dok je prema djevojkama za nijansu bio blaži. No ni njih nije štedio pri ocjenama baš.

Krupnog Koleta i mršavog Samojku, pamtim!

Krupnog Koleta i mršavog Samojku, pamtim! Pamtim, prefinjenog Samojka i strogog Koleta! Ters Koleta i i blagog Samojka, pamtim! Pamtim, Samojka i Koleta. Pamtim mimiku njihovi važnih lica jer oni su samo dio naših ogledala jer ima zasigurno u nama nešto što su oni nešto nosili u sebi, priznali mi to sebi ili ne?! Inače ih se ne bi nikada sjećali.

Da li su njih dvojica živi, ne znam. Ali pamtim omiljenog i najomraženijeg profu, po dobru, naravno! A pamtite li vi vašeg najomiljnijeg i najomraženijeg profu? Školski dani su neponovljivi i ono što jučer bijaše, danas se ne može ponoviti, zar ne?! Zato pamtimo ljude po dobru pa ma kakav dojam na nas ostavljali jer mi ničije druge živote ne znamo sem naših samih. A i njih često dokučiti ne znamo, nije li tako?!

Mirić, 09:29

Maglaj, 26.05 2020