Sve mi se više čini, da sam od Djedove fele -A evo, i zašto! Dvije godine sam živio sam samcat. Ne baš sam, sasvim sam, lažem vas, jer sa mnom su bile i moje pjesme i priče.

Sve mi se više čini, da sam od Djedove fele: -A evo, i zašto?!

Posted on Posted in Autorski članci, Psihologija

Sve mi se više čini, da sam od Djedove fele: -A evo, i zašto?! Dvije godine sam živio sam samcat. Ne baš sam, sasvim sam, lažem vas, jer sa mnom su bile i moje pjesme i priče. Uz njih sam naučio da svijet gledam sa distance. U životu nije baš sve onako kako mi očima vlastitim vidimo, svidjelo se to nama ili ne. Pa eto opet, pitam se,… Biti sam, kako je to? Kako je to biti sam?

 

Sve mi se više čini, da sam od Djedove fele: -A evo, i zašto?!

Sjetih se, evo dok odmaram od posla, sjetih se rahmetli djeda. Sjetih se mog dragog djeda Ismeta u plavom radničkom odijelu kako drži mačkoder mali. Ah na tren, znatiželjna misao proleti mi vijugavim putem sjećanja… Kako je ledenu drugu, tu samoću podnosio moj djed Ismet? I ne samo on, kako samoću podnose, ine osobe diljem svijeta, neki kao solo igrači, druge kao udate žene pored nezainteresovanih muževa, dobri muževi pored vrcavih žena, žene željne strasti i seksa pored muževa koji samo posao vide pred očima svojim, razočarani prijatelji s bolnim ranama zadobijenih od strane dragih osoba…?

 

Nije samo smrt drage osobe, ta koja donese bol i samoću, zar ne?! Koliko samo razvoda donese bol i samoću, koliko? Pa ipak živi se i preživi… I mene samoća nije htjela da maši, ali nije znala da je naišla na pjesnika sanjara koji nije htio da joj se preda… Učio jer peglati, stavljati veš u mašinu, potkuhati hljeb… učio je stavljati veš da se suši, učio je pisati, učio je popravljati sitne kućanske kvarove, učio je krečiti… I opet učio je kako krenuti od nule i početka! I opet, učio je. I danas uči da se ne lažemo. Rekao je sebi, pjesniče, uči dok si živ.

 

Hej pjesniče

I tako danas, krečim, a misli same lete ko pčelice sa jednog na drugi mirisnih cvijet skakuću i skakuću… Gledam sebe, mali mačkoder u rukama držim, pa zanesenog pogleda u daljinu kroz prozor virknem, a onda sjednem da malo odahnem… No misli odahnuti ne daju! -Pa tako krug za krugom za mislima trčim. A onda ugledam sebe, znatiželjnog kako vedra uma sjedim i promišljam nešto. Pjesnik djed, a pjesnik i ja! -Krečio on, a gledam sebe kako krečim i ja… Sudbina ili slučajnost?

 

No opet promišljam, baš mnogo je toga što nas dvojicu veže. I čujem kako govorim sebi, hej pjesniče… E pa sad slučajnosti su ovo ili ne? Pjesniče, znaš li da ti si se rodio u kući u kojoj je živio i on?! Pišeš pjesme i priče kao što je i on znao, zar ne?! Govore ti, pjesniče, da hodaš kao što hodao je on, zar ne?! Volio je žene a priznaj voliš ih i ti, pa zar isti broj brakova vas ne spaja?! Umazan si jupolom, hej pjesniče, krečiš li ti to?! I ne zaboravi, one stare što te poznaju od starije generacije koji kažu merhametli si vala ko tvoj djed Ismet, znaš li ti to?!

 

I promišljam nešto, vidi stvarno kao da njegove stope kroz život pratim… I zaista, dvije godine sam živio sam samcat. Ne baš sam, sasvim sam, lažem vas, jer sa mnom su bile i moje pjesme i priče. Uz njih sam naučio da svijet gledam sa distance. U životu nije baš sve onako kako mi očima vlastitim vidimo, svidjelo se to nama ili ne.

I tako dok odmaram sam s mačkoderom malim u ruci, promišljam nešto: Vidi zaista, kao da njegove stope kroz život pratim?!

I sve mi se više ćini, da sam od Djedove fele!

 

<3 Volio sam svog djeda, a Vi vašeg?!