Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno! – Umrla Bišćanka DONA ARES!

Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno! – Umrla Bišćanka DONA ARES!

Posted on Posted in Autorski članci, Psihologija

Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno! – Umrla Bišćanka DONA ARES! Riječi iz duetske pjesme Done Ares i Halida Bešlića motaju mi se ovih dana po glavi. Zašto? Ovih dana napustila je ovaj zemaljski svijet i preselila na tamo neko bolje mjesto Azra Kolaković poznatija kao Dona Ares. A njena borba sa teškom bolešću koju je podijelila sa javnošću pokazuje koliko unutrašnje snage i hrabrosti treba imati da bi se normalno nastavilo živjeti nakon izrečene dijagnoze od strane doktora.

 

Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno! – Umrla Bišćanka DONA ARES!

U tom smislu ovaj blog pišem u čast i posljednji pozdrav Doni Ares. Jer smogla je snage da kao javna ličnost bude snažan motiv mnogim drugim osobama da se nastave boriti i živjeti. Dakle zašto ovo pišem kad smrt sama po sebi opako zvuči a riječ bolest nešto je što ljudima strašno zvuči jer sa sobom nosi boli, jauke, patnju i muku?

Evo zašto: Moj amidža umro je od teške bolesti, Moj rahmetli otac Osman također prošao je kroz surovost rata sa teškom bolešću. Rodica mi se i danas sa teškom bolešću bori. Meni draga prijateljica se također bori sa opakim protivnikom. Jedne prilike kad vozio sam amidžu Ismeta ka kantonalnoj bolnici u Zenici. Znate šta me upitao? Šta bi ti rode, učinio da si na mom mjestu?

Znam želio je sebi a i porodici skratiti muke. I dan danas mi u uhu odjekuju te njegove riječi. Odgovorio sam mu, borio bih se do kraja, jer smrt svakako svakog negdje čeka. Amidža me poslušao, i zaista borio se do kraja. Helem, šta reći? Tuga, bol, jauci, nepokretnost, morfijum sve je to njega pratilo. Znam jer sam ga često vozio od kuće ka bolnici i od bolnice ka kući.

Gledaš a ne možeš pomoći ocu.

Poslije se i moj otac razbolio. Njemu nisu davali ni tri dana života a on je poslije još tri godine živio. I opet tuga, jauci, paracetamol i na kraju trodon i vožnja od stana do lokalnog Doma zdravlja, bolnice u Tešnju, bolnice u Zenici, na onkologiju u Sarajevo i natrag. Gledaš a ne možeš pomoći ocu. Boli njega, ali i mene unutar duše jer sam nemoćan da mu olakšam tegobe. Moja mati tada se postavila kao junak jer ostala je uz njega do kraja.

Psihološki ga podržala i unijela je u njegov život prirodne tvari: kamilicu, mrkvu, cimet, kunicu, rendala cveklu, spravljala ljekovite napitke s medom… Još kad se doda doprinos tetaka koje su to isto činile onda nije čudo što je poslije dijagnoze na iznenađenje doktora još tri godine živio. Jedino što nije ostavio bile su cigare koje su ga na kraju najvjerovatnije i koštale svega proživljenog.

Kada bi vam pričao da je uprkos svom iskušenju on nas vicevima i osmjehom uveseljavao, vi ne biste povjerovali, zar ne?! Zračio je zaista pozitivno. Često pomislim da mu je upravo pozitivan odnos i osmjeh na licu bio najjači lijek protiv okrutne bolesti.

Sad znam da nam naša odaljenost od prirodnih stvari i prirode uopće upravo i donosi teške bolesti, naravno ne izuzimajući genetski faktor ili stres. Stil života siguran sam da ubrzava ili usporava nastajanje ili nestajanje određenih životnih problema.

I na kraju jedne prilike prijatelj mi reče da ljudi na selu žive duže, pitam se baš zašto? Zato, dragi moji, zasvirajte u svom životu nešto narodno i ponašajte se prirodno! Vratimo se svojoj prirodi!

A tebe Dona Ares neka Milostivi Bog nagradi lijepim mjestom u Dženetu. -Amin!