Čitam napisane riječi suze koja sama niz lice teče. Čitam i ćutim sam u tišini dok sa malog stola uzimam mračni pištolj gavrana crnog koji ubi tugom mnoge. Leden i crn, da crnji ne može biti... Ćutim, i palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o... O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam... Ah, a zašto baš te noći, tako opore i gorke piscu znaju biti duge kao godina mala?! Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Posmatram sebe-vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom  glavom, nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? -Volim te! Uzimam pištolj u ruke i pucam u glavu siluete, svjestan da ništa nemam i da ništa više nije moje.

Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški?

Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? Ćutim u tišini pored malog stola na kojem ledeni pištolj crnog gavrana stoji, dok palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o… O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam… Ah, a zašto baš te noći, tako opore i gorke piscu znaju biti duge kao godina mala?! Zašto […]