Nije lahko biti danas poeta: -Usud našeg doba

Zapamtit ću Decembar

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige, Psihologija, Servisi

Zapamtit ću Decembar, moja svjetla zoro, gorak, prohladan i memljiv, bez pahulja b'jelih. Tmuran i prazan. Poslije tebe, ništa više isto nije. Zato, ne zamjeri ovoj šašavoj misli što neda mi mira, što traži od duše mi da bira: da čuti, il’ sa gradom o tebi da sniva. Izbor je težak, priznat ćeš i sama?! A ni vremena nešto za odluku, iskreno više se nema!

Pomislih, kako jučer sam spalio sve priče i pjesme iz prošlosti. A opet, preda mnom hartija od snova, tanana olovka u ruci, i trag karmina na košulji plavoj. Čudan je to osjećaj, borba u meni traje a ja… A ja letim bez krila, svemirom plovim, i sa sjajnim zvjezdanim prijateljima o dilemi toj pričam: Da li da čutim, il’ sa gradom o tebi da snivam. I tako uzimam i brojim razloge za: za i protiv.

Priznati moram, grad je lijep dok spava, a i čutnja svoje draži ima. A opet, kad zaviri se dublje u divlje more grada i čutnje, na dnu vide se kakve nemani i ološi leže… I dakako, svima oni siju strah, kao i sam pogled na to dno od divljine. -Jer nikad nisi siguran kad će da izbiju k'o ponornice nezaustavljive ljute. Priznajem, Grad je sladak dok spava, a i čutnja šarm dražesni ima. Pa, ipak, nekako sam bliži Gradu, jer samo sam čovjek, samo sam pjesnik.

Usput, zanesen dilemom, dok letim-propitkujem sebe, kad već c'jeli svemir dilemu zna, zašto to da ne povjerim i voljenom gradu koji spava. Svakako, zapamtit ću Decembar, moja svjetla zoro, gorak, prohladan i memljiv, bez pahulja b'jelih. Tmuran i prazan, zar ne? A u svemu tome, jedina dobit je ta, što ću još jednog prijatelja, možda imati, zar ne? Niti ću ja, postati bolji čovjek i pjesnik , ako mu kažem, niti ću postati lošiji čovjek i pjesnik ako mu kažem, zar ne? A prijatelj treba biti, zar ne?

I odlučih, tako jedne noći snene, popričati sa njim. Nije mi bilo lahko. Prašnjava uska cesta „pitanja“ vodila me na mjesto gdje do tajnog susreta trebalo je doći. On i ja, u tišini, među zvijezdama, svako sa svojom pričom. Svako sa svojom varljivom čudi. Uzdao sam se u njega, u onaj dio čestitih duša što kroz njegovo more sreće plove. Uzdao se i on u mene, u onaj bolji dio mene.

I tako, tu noć, sretoh smo se, nas dvojica. Zora bi tajanstvena i daleka, a priča topla i meka. I zaista, nekoga dok ne upoznaš, ti ne znaš njegove čežnje, snove i boli… Vidio sam tada, sa koliko nježnosti, prošlosti se sjeća. Pričao mi o Milostivom Bogu, o ratovima, neimaštini, gladi, bijedi i sirotinji, o surovim agama i nestašnim begovima, kokuzima i lopovima, preljubnicima i udovicama.

Pričao mi je o zelenim poljima lubenica i klasjima pšenice koja nicala su kao gljive poslije kiše, o čudnim piramidama, izvorima bistrih rijeka, pečinama, vrletima kraškim i visokim brdovitim predjelima, neobuzdanim poplavama, o džamijama, crkvama i sinagogama,… Pričao mi je! O dobrima, i lošima!

Slušao sam pažljivo svu neznančevu priču. Pričali smo dugo, kao znanca dva, dva velika jarana. Pričao mi je, a ja svo vrijeme, nastojao sam da pobjegnem, da nestanem, da sakrijem se, da odletim… Tamo negdje. Da ne čujem svu tu sjetu od davnina i ne vidim sve te polomljene grane prošlosti njegove.

Pričao je, a ja, pažljivo sam upijao sve izrečene riječi, čak i one neizrečene. Pratio sam srce, dušu, tijelo i um neznanca koji spava, a koji prijatelj, mi sa pričom, tek postajao je. Ah, koliko samo noći dočekasmo, provedenih na trgu znatiželjnih, nas dvojica sami, među zvijezdama. I ti sa nama. Čak i, spavasmo skupa, među zvijezdama, umorni od priče. Zaista, Grad je lijep dok spava. I ti si lijepa dok spavaš. Čak i, moje tijelo bolno, srce prazno a duša plačna i tmurna kao kišno jutro poslije sunčevoga sjaja, smoreno od sebe, lijepo je zbog tebe. Uz nas, jedino, jedino na jastuku ljubavi, visoko, gore na nebu s'jale su utješnice zvijezde.

A ja, vidi me, moja svjetla zoro, i noćas, probudih se, bunovan i zanesen. I opet noćas počeo sam gradu pričati o tebi. I opet, i opet, i opet,… Sjetih se, da već pričao sam gradu o tebi. Čula si i ti, po sto-puta nas dvojice-naše priče, zato, sjeti me se, moj nemiru mili, sjeti u noći, pred samo svitanje novog sunčevog sjaja, kad Milostivi Bog pozove me sebi, i počne moj život da pretače u svitanje ljepše, tad sjeti me se, oh ti moja svjetla zoro. Zamolio sam grad da most ljubavi ili bar jednu ulicu tihu, nazove po tebi i meni.Vjerujem ispunit će obećanje.

Sjećam se, jednom, odvažno osmjelio se grad, da pita kojom čarolijom privlačiš me k sebi. Gledao me taj tren dugo, baš dugo, direktno u oči, a onda, zamolio me kažem boje tog imena kojeg nosim u sebi. Aaah, boje su lijepe, ne mogu to poreći. A on uporan, htio bi vidjeti, te moje zore sjaj, te oči! Pa kako se zove? Aaah, kako se zove? Eeeh, kako se zove?…kako se zove…se zove…zove… –Odjekivalo je svemirom, među zvijezdama u noći.

A ja, čutio sam! Čutao, i nije mi bilo lahko. Na kraju, ipak, pitao sam ga: Da li zna tajnu da čuva? Čutao je i posmatrao me. Čutao sam i posmatrao sam ga. Nemušto i tiho, izustio sam, sa nadom da neće čuti tišinu tih riječi: ime te zore je časno i pošteno, a ja, volim je-eto to je moja največa tajna i dilema.

Okrenuo sam se naglo, krenuvši kući, a on zatečen pokretom mojim ostade ukopan. –Jer nije navikao da budem osoran i grub. I nježno, prozbori mi samo: zbogom stari druže. Nešto u meni, sila neka, pokrenula me tad, umjesto povratka ulicom „pitanja,“ tu noć: skrenuo sam u dugu, doduše, krhko popločanu ulicu prijateljstva. Dok za mnom stizao je odjek njegovih riječi: zbogom stari druže! Zbogom, druže do sutra…. Zbogom, prijatelju moj! -Jer znao je da, zapamtit ću Decembar, moja svjetla zoro, gorak, prohladan i memljiv, bez pahulja b'jelih. Tmuran i prazan. Decembar što u čežnji prođe.