Čitam napisane riječi suze koja sama niz lice teče. Čitam i ćutim sam u tišini dok sa malog stola uzimam mračni pištolj gavrana crnog koji ubi tugom mnoge. Leden i crn, da crnji ne može biti... Ćutim, i palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o... O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam... Ah, a zašto baš te noći, tako opore i gorke piscu znaju biti duge kao godina mala?! Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Posmatram sebe-vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom  glavom, nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? -Volim te! Uzimam pištolj u ruke i pucam u glavu siluete, svjestan da ništa nemam i da ništa više nije moje.

Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški?

Posted on Posted in Autorski članci, Psihologija

Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški?

Ćutim u tišini pored malog stola na kojem ledeni pištolj crnog gavrana stoji, dok palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o… O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam… Ah, a zašto baš te noći, tako opore i gorke piscu znaju biti duge kao godina mala?! Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Posmatram sebe-vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom  glavom, nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? –Volim te!

Posmatram i vrijeme koje bježi, ono zaista ne postoji. Ćutim o tebi, a ponoć je. Ah, i tamna ponoć već odavno je prošla! –Sada je, 00 sati i 58 minuta. Posmatram njemu siluetu sebe kako se gubi u žitnim poljima ljubavi dok traži tajanstvenu sliku bijele golubice koja skriva se negdje tamo, potpuno čista. Znam, lijepa je golubica skrivena.

Ćini mi se, tako daleka je unutar svjetlosti duge, zatvorena ali sretna. Baš tako je blizu srcu koje plače. Eto je sad na ramenu naslonila glavu, da razbije piscu sjetu. Vidi je, evo sad sjedi na dlanu satkana od nepreglednih morskih nemani što grebu po hridima usamljene mi duše… Vidi je sad leti, raširila krila! –Sigurna u sebe, slatka ko lubenica zrela… iako tamna noć je, ona leti i pleše ples… kroz mene ka meni, oko mene ka meni, kroz skrivenu želju, pokret ruke i ovu bolnu decembarsku noć. Čujem ju! -Umilim glasom, doziva me. Odazivam se. Dok kročim ka njoj budnoj i dalekoj, posmatram mjesečeve boje na nebu, čas ih san odnese, čas vjetar ih donese…

Gledam ju…

Putujem ka njoj, sasvim siguran i bez dileme u vlastitu želju, da pomognem joj, da i dalje leti… Nije me više strah ljudi, ne bojim ih se… -Jer sad znam da ništa na ovom svijetu nije moje. Ni ovi koraci istrajni što pravim ka njoj. Niti ptica cvrkut što tajnim znacima mig na putu strasti ka njoj mi daju. Ni ovlaš poljubac u rame dat. Zaista, ništa nije moje. Pa ni pjesme sjetne, a niti priče ispisane nisu moje, da se ne lažemo, sve su one njene. Ništa, ipak, nije moje. Čak i ona, moj najveći Nemir, nije moj. Ne plašim se više ljudi, jer nemam ništa. I ništa više zaista nije moje. I nemaju više šta oni da mi uzmu, jer uzeli su sve. Čak i ova bol na licu, čovjeće siluete, nije više zaista moja, doduše jedino još nju mogu smatrati svojom. Pa ako ti bol treba, eto ti je…

Putujem ka njoj, a znam da Nemir,  moj nemir jedini je! Da li sam dovoljno snažan da osvjetlam Nemiru put, da podržim taj let na način koji to, slatkom Nemiru, dolikuje… Znam za dobar let neophodna je priprema, hrabrost, mudrost i strpljenje, i još mnogo toga. Posmatram je kako leti, ali i kad čvrsto na zemlji stoji. -Gledam ju, i pitam se, zašto svaki put pređem na njenu stranu ulice? Priđem joj, pomilujem toplim pogledom i krenem dalje… I uvijek, obuzmu me dvije stvari…  snažna toplina koju mi šalje, i tiha nada.

Putujem ka njoj i gledam…

Gledam je, i shvatam… Oh, kako ona samo stoji čvrsto na zemlji. -I sa mudrošću prilazi pripremi za let! Strpljiva, šuti i radi, a onda kad poželi da leti… život je natjera, kao i mnoge od nas, da promjeni pogled na stvari, da shvati, kako sve se mjenja, i da sam život pun je iskušenja. Milujem ju, nekom čudnom rukom sudbine, dok slušam njene riječi… -Da zaista, sve je moguće, pa čak i pad… ali, kad oslobodiš se strahova ti letiš, siguran u sebe, zar ne?!

Gledam je… i pitam se, da li bi voljela moje nesavršenosti, poneku nespretnost i moje poraze? Da li bi me, i tada, voljela? -Jer život nije samo uspon, već i poneki pad. Da li bi imala strpljenja dok pjesmu pišem da me zagrli i ohrabri? Kad gledam mjesec na nebu tražeći njenu sjenu, da mi se pridruži? Da joj trljam leđa, da mi trlja leđa dok zajedno se kupamo, da me osokoli kad umoran dođem sa posla? Kad dođu oni njeni nervozni dani da zna da sam tu, uz nju… da ne sumnja? Da mi kaže, ako nalete joj dileme, da mi pruži ruku povjerenja, a ne da pogađam kao na lutriji njene misli…

Ćutim…

Gledam, u mom dnevniku piše, ako bi me Bog upitao sa kim bi volio letjeti? Rekao bi sa njom, Bože Milostivi, volio bi zajednički proživjeti let… A znaš li ti uopšte, šta je potrebno za dobar let? -Ćuo sam od nekih meni neznani ljudi, Bože, da za dobar let treba imati krila međusobnog povjerenja, istinskog razumijevanja, poštovanja i pažnje, i naravno, zajednički cilj leta…! Volio bi, Bože, da mi pruži priliku, da upozna me! Pa, ako joj se i takav svidim, onda, da letimo zajedno u visine.“

Čitam napisane riječi suze koja sama niz lice teče. Čitam i ćutim sam u tišini dok sa malog stola uzimam mračni pištolj gavrana crnog koji ubi tugom mnoge. Leden i crn, da crnji ne može biti… Ćutim, i palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o… O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam… Ah, a zašto baš te noći, tako opore i gorke piscu znaju biti duge kao godina mala?! Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Posmatram sebe-vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom  glavom, nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? -Volim te!

Uzimam pištolj u ruke i pucam u glavu siluete, svjestan da ništa nemam i da ništa više nije moje.

Više ljubavnih priča, pročitajte na linkovima u tekstu ili zapamtit ću decembar >>>>> ovdje