Nedeljom volim razmišljati o tebi! -Znaš onda, sklupčam se u klupko na sečiji uskoj, glavom naslonjen na stari dotrajali prozor i tražim tebe među hiljadama blještavih nebeskih zvijezda. I takvog opijenog mislima o tebi zatekne me zora bijela. A nisam li ti pričao, jučer, u subotu, negdje oko dva sata po podne srela me ona Fikra iz Mahale donje (Ti nju znaš a zna i ona tebe)

Dženeta-plavuša koju volim

Posted on Posted in Autorski članci, Popularna psihologija │Otkrij tajne ljudske duše, Servisi

Cijeli dan sam bez inspiracije, a pomalo i bez volje da pišem. A svi kažu lahko je piscima, jer misli kod njih ne mogu teške biti. Subota, 19:58h, upravo je sada, i prvi redak, evo tek sada, stavljam na papir. Mrzovoljno ruka peru leti, a misao „ruku“ na svoju neku tešku stranu vuče. Dženeta, osjećam, nije to dobro, ta borba između mene i onog u meni zbog razočarenja, jednog običnog ljudskog razočarenja. A baš osjećam, snažno osjećam „Ruka“ bi htjela a misao neda… Pisati, pisati i pisati… a svom tom mom bunilu neobičan sjaj daješ upravo ti, Dženeta-Plavuša koju volim.  Ah, što je ova subota, na punom mjesecu u škorpiji, baš obojena nekako saturnovski, u čekanju i strpljenju, u hladu emocija i nada. Obojena samoćom, praštanjem i puštanjem…

I u toj sivoj samoći, u iskrenom praštanju i puštanjem na slobodu onog čega srcem volim… Zahvati me neka čudna bol. Razarajuća bol. Raspara mi srce na dvoje, da se bori, otima, čupa… iz kandži te sumorne boli. Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje. Privih koljena bolnom srcu, sklupča se u klupko, i, tiho zaplakah, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“

I u tom spisateljskom bunilu, koje me iznenadilo na sam „Svjetski dan knjige i autorskih prava, “ bocnulo me to strašno, to nešto, nešto nejasno… Da li je ono što je bilo uz mene-zaista bilo moje, ili je zaista ono moje što sam srcem pustio od sebe, a volio sam dušom?

Ta bol, ledena oštrica života podsjeti me na riječi rahmetli oca mog starog. Podsjeti na tren, baš subota je bila, kad mi u hladu pod Jabukom starom reče: „Sine, mnogi ćete razočarati, a možda i ti, svjesno ili nesvjesno učinit ćeš isto prema drugima.“ -No bitno je jedno, kako prihvatiti ćeš to u svojoj glavi.

A onda, sijevnu mi poput munje, plavokosa Djevojka iz Zemlje Piramida. Sijevnu poput olujne munje, usplamsa misli, raspali maštu… -A s njom, poče da vrišti još jače ta bol raspolučenoga srca na dvoje. Ta neka čudna bol, razarajuća bol slomljenoga srca. I sjeti me, na jednu lijepu avgustovsku noć. I ja pomislih na jedan tren, na jedan odsjaj mjesečeve sjenke, na valove svježih jutarnjih nada. Sjeti me, a duša mi pusti jednu tihu, gorku i nevidljivu suzu.

I ta suza sjeti me na njene u tišini s usana izgovorene riječi: “Znaš kad nešto slaviš i lumpuješ uvijek imaš društvo, ali pravi prijatelji su uz tebe kad ti je teško.”

Gledao sam je. A ćutnja moja govorila joj je sve. Pa ipak, upita je: A zašto, Dženeta, ne misliš na sebe, kad znaš da se mnogi, čim se malo posvetiš sebi, distanciraju od tebe? Po meni je ispravno, voljeti sebe. Lijepo je i ostale poštivati ali treba i sebi ugoditi, zar ne? Nekima se, možda to neće dopasti, zar ne?! No bitno je ne pasti na te njihove kontrole fore, već treba ustrajati u namjeri da i sebi uljepšaš noć, priuštiš osmjeh na lice, a bogme i na te slatke usne pokoji poljubac nježnosti podari sebi… Zašto da ne voliš sebe?

U pravu si, prinče s Balkana, ali ja jednostavno nisam mogla reći –NE. Nastojala sam uvijek svima ugađati. Ko zna, možda, razočarenja se bojim?

Iz tog mog sna, u toj sivoj samoći, u iskrenom praštanju i puštanjem na slobodu onog čega srcem volim… Probudi me neka čudna bol. Razarajuća bol. Raspara mi srce na dvoje, da se bori, otima, čupa… iz kandži te sumorne boli.

Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje. Privih koljena bolnom srcu, sklupča se u klupko, i, tiho zaplakah, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“

Arhiva/Autorski članak 23.4.2016.