Zašto je svaka utrka jedan život za sebe
Hej raja, 4-ti sam bio u muškoj konkurenciji a 5-ti u ukupnom plasmanu na utrci na 12 kilometara <3 Vivičita 2019 Zavidovići <3 Vrijeme 49:29! Svaka utrka priča je za sebe, nije li tako?!
Hahahah, tako blizu a baš tako daleko od pobjedničkog podijuma 😉
2x Bosna Sarajevo, 1x Ark Novi grad Sarajevo, pa onda
naš Maglaj 4-ti ! -Zaključak: Momci iz Sarajeva puni su elana a imaju i zaista super trenere.
Sjajnim mladim momcima ali i Alma Hrnjić na okretištu na sedmom kilometru sam čestitao na sjajnoj utrci.
Svima želim mnogo uspjeha u daljnjoj sportskoj karijeri.
Usput da vam kažem svima da je svaka utrka jedan život za sebe. Zašto? Odlučim ti ja trčati u Zavidoviću, odem na autobusku, kažu nedeljom nema prijevoza. Skoknem do Željezničke, kaže ima Talgo treba rezervacija i on ide u 7:43. Iftarim se, popijem u osam jogurt od proizvođača od kog nikada do sada nisam uzimao, pojedem koju Jagodu, uzmem dozu ugljikohidrata i helem jaran ko biva spreman za start.
Nikad ne uzimaj uoči trke nešto što do sada nisi isprobao
A onda baš tad počinje priča, koja kaže nikad ne uzimaj uoči trke nešto što do sada nisi isprobao. No ko će odoljeti iskušenju gladnih očiju. Helem i tad nastaju stomačni problemi. Nekako skupim snagu, jer vazdan sam cijelu noć išao gdje car ide pješke. A bezbeli sam imao njet i namjeru danas ispostiti ovaj nedeljni dan, al ‘helem nije se dalo.
Dakle, cijelu noć sam spavao na preskoke ko da preskačem 110 preko prepona. Nekako dremljiv, iscrpljen ali i odlučan dotatam do stanice, kaže jaran kondiš, Talgo kasni 200 minuta A IMAŠ KAŽE JARANE LOKAL IDE U 9:26. Posve slomljen nakon te informacije odlučim da se vratim kući, i lomim se, i lomim. I pitam se, da li da idem? Ili da ovaj dan prespavam cijeli jer stavio sam već čačkalice na oči da kapci sami ne bi se zatvorili.
Srce bi da ide na putovanje slatko
Srce bi da ide na putovanje slatko, duša gori od želje za promjenom ali tijelo govori ne, ne jarane, ne ne… na rezervi plutaš beskrajnim olujnim morem. Skupim snagu otrčim bukvalno do stanice, taman ko neko lagano zagrijavanje da mi bude jer sam odlučio ići u minut do 12.
Uđem u lokal, nigdje žive duše. Lokomotiva krenu, sirena pisnu, naiđe kondiš, dadnem mu povratnu kartu koju sam izvadio. Kaže on meni, prijatelju nešto si blijed da nisi bolestan. Rekoh mu, i ti bi bio blijed da ideš malo češće tamo gdje car ide pješke. Nasmije ti se on od srca i nastavi prema drugom vagonu.
Stomak gori, ja prokuhao, a nemam se gdje presvući. Ugleda otvoren kafić i u njemu mušterije sjede i pijuckaju kahvu. Priđem ti ja jednom starijem i ozbiljnijem prosijedom čovjeku, i zamolim da me uputi ka toaletu samo da se presvučem u trkačku opremu. Kaže on, tamo lijevo. Gledam tužno u njega i progovorim, zaključan je. Kaže on možda neko u njemu ima, ali niko iz njega ne progovara ni mukajet.
Uzdahnu ja duboko pomislivši, izgleda ću se morati presvući na pola ceste. Nemam se čega stidjeti, al’ šta će reći ljudi, govorim sam sebi u njedra?! Kaže on, pogledaj na spratu, možda je otvoren. Popnem se na sprat, uh a toalet otvoren. Brzo se presvučem, i pravac ka pošti krenem, kad na izlazu mi neko iz mase reče, kako si ušao u kafić? Slatko me tim nasmija pa mu uzvrati, ušao sam na vrata a kako bi drugačije?! Gleda on mene dok trčim pokraj njega, gledam ja njega kako na ulazu u kafić sjedi sav zbunjen. Pogledam na mobitel, samo sedam minuta do starta.
Dodam gas, pa ko Spidi gonzales spičim
Dodam gas, pa ko Spidi gonzales spičim između hotela KRISTAL I Doma kulture ka mostu Duga.Trčim tako hitro ko tigar dok mi crijeva krče neku svoju muzičku podlogu i razmišljam kako možda neću stići na vrijeme na start utrke.
Tri minuta je do starta, zadihan stižem. Stavlja mi Najdan Starčević broj i ja bukvalno zaboravljam sva iskušenja koja su me pratila unatrag ovih 12 sati. Zaboravljam bol, stavljam osmijeh na lice i krećem sa tempom 4:21 na put dugačak 12 kilometara. A na putu lijepa podugačka uzbrdica, hladna kiša rominja, lokve vodene na cesti preskačem ko vidra, mokar do kože ali sretan idem ka cilju,.. A za sreću u duši odista potrebno je samo malo… Dobre volje… Zar ne?!
Da sam ostao u kući, niti gazdino iznenađenje u kafiću, ni opsežnu kondišovu doktorsku opservaciju mene, niti presvlačenje u toaletu 30×30 cm, niti osmjeh moj na startu ne bi doživio. Baš ništa od ovog svega ne bi doživio, zar ne?
Eto zato je svaka utrka cijeli jedan novi život, dragi prijatelji i prijateljice!
Najdan Starčević, prijatelju hvala ti na svemu! <3 (y)