Ljubav na prvi pogled mislio sam da ne postoji. No prevari se čovjek tako ponekad žestoko u životu jer je jedna krhka plavuša sa budvanske plaže pokrenula maštu i zagrijano srce odvela mi u raj bar na jedan dan.
A danas, danas sam cijeli dan sam bez inspiracije, a pomalo i bez volje da pišem. A svi kažu lahko je piscima, jer misli kod njih ne mogu teške biti. Subota, 19:58h, upravo je sada, i prvi redak, evo tek sada, stavljam na papir. Mrzovoljno ruka peru leti, a misao „ruku“ na svoju neku tešku stranu vuče.
Otkrij više sadržaja
Ljubav na prvi pogled | Dženeta, plavuša koju volim
Dženeta, osjećam, nije to dobro, ta borba između mene i onog u meni zbog jedne ljubavi na prvi pogled. Znaš i sjećanja mogu da bole. I riječi mogu da bole. A baš osjećam, snažno osjećam „Ruka“ bi htjela a misao neda… Pisati, pisati i pisati. Ah, svom snenom bunilu koji me noćas drži neobično svijetlo ko sjajna zvijezda što treperi nad mjesecom snenim, daješ upravo ti, Dženeta, plavuša koju volim.
Ah, što je ova subota pomalo tjeskobna i sumorna, na punom mjesecu u škorpiji. Baš obojena nekako saturnovski, u čekanju i strpljenju te u hladu emocija i nada. Obojena samoćom, praštanjem i puštanjem. A najteže je čini mi se pustiti osobu koju zavoliš na prvi pogled.
I u toj subotnjoj hladnoj noći, provodim sate u samoći, i u iskrenom praštanju i puštanju na slobodu svega onog čega srcem volim. A pustiit nekoga koga voliš ne ide bez boli, jel'tako?!
Pa tako i nije čudno, što zahvati me neka čudna bol duše dok u pozadini Đole pjevuši “Jesen stiže, Dunjo moja”. I stiže nenadano razarajuća bol što mi raspara srce na dvoje, dok istovremeno tjera da se duša bori, otima, čupa iz kandži te sumorne boli.
Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje
Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje te se duša privih se ka bolnom srcu, i zaplakah, sklupča se u klupko, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“ Kažu neki mudraci, možda su u pravu:-” da živio nisi, ako nikad volio nisi pa bar na jedan dan.”
I u tom spisateljskom bunilu, koje me iznenadilo na sam „Svjetski dan knjige i autorskih prava, bocnulo me to strašno, to nešto, nešto nejasno… Da li je ono što je bilo uz mene-zaista bilo moje, ili je zaista ono moje što sam srcem pustio od sebe, a volio sam dušom?
Ta bol, ledena oštrica života podsjeti me na riječi rahmetli oca mog starog. Podsjeti na tren, baš subota je bila, kad mi u hladu pod Jabukom starom reče: „Sine, mnogi ćete razočarati, a možda i ti, svjesno ili nesvjesno učinit ćeš isto prema drugima.“ -No bitno je jedno, kako prihvatiti ćeš to u svojoj glavi.
Plavokosa Djevojka iz Zemlje Piramida
A onda, još snažnije sijevnu mi poput munje, plavokosa Djevojka iz Zemlje Piramida, ta moja ljubav na prvi pogled. Sijevnu poput olujne munje, usplamsa misli, raspali maštu. -A s njom, poče da vrišti još jače ta bol raspolučenoga srca na dvoje.
Ta neka nejasna bol, razarajuća tjeskoba slomljenoga srca. I sjeti me, na jednu lijepu avgustovsku noć, prvi susret, prvi poljubac i ljubav na prvi pogled. I ja pomislih na jedan tren, na jedan odsjaj mjesečeve sjenke, na valove svježih jutarnjih nada. Sjeti me, a duša mi pusti jednu tihu, gorku i nevidljivu suzu.
I ta suza sjeti me na njene u tišini s usana izgovorene riječi: “Znaš kad nešto slaviš i lumpuješ uvijek imaš društvo, ali pravi prijatelji su uz tebe kad ti je teško.”
Gledao sam je. A ćutnja moja govorila joj je sve. Pa ipak, upita je: A zašto, Dženeta, ne misliš na sebe, kad znaš da se mnogi, čim se malo posvetiš sebi, distanciraju od tebe? Po meni je ispravno, voljeti sebe. Lijepo je i ostale poštivati ali treba i sebi ugoditi, zar ne?
Nekima se, možda to neće dopasti, zar ne?! No bitno je ne pasti na te njihove kontrole fore, već treba ustrajati u namjeri da i sebi uljepšaš noć, priuštiš osmjeh na lice, a bogme i na te slatke usne pokoji poljubac nježnosti podari sebi… Zašto da ne voliš sebe?
U pravu si, prinče s Balkana, ali ja jednostavno nisam mogla reći nikome–NE. Nastojala sam uvijek svima ugađati. Ko zna, možda, razočarenja se bojim? A možda me je i strah da ću time izgubiti neku od tih osobu pored mene?
Puštanje ljubavi na prvi pogled
Iz tog slatkog sna o tebi trže me, u toj lednoj samoći, te u iskrenom praštanju i puštanjem na slobodu i onog čega srcem volim… Ljubav na prvi pogled što još zaboli jače.
Probudiše me tuge i ta neka čudna bol što žestoko para sjećanja. A sjećanja mogu da bole, zar ne?! I baš ta sjećanja rastužiše dušu i srce jadno pokuša da se odupre, da se bori, otima, čupa iz kandži te sumorne boli shvatajući da nema ljubavi bez boli.
Pomislih na tren, možda mi to milostivi Bog neki signal daje. Privih koljena bolnom srcu, sklupča se u klupko, i, tiho suze prošlosti još jače se sliše niz blijedo lice, s pitanjem na usnama: „Imali na ovom svijetu pravde?“
Arhiva/Autorski članak 23.4.2016.
Naslovnica/zahvala/photoby/pixabay/TheHilaryClark
Preporučujemo
