Naša mlada sugrađanka Emina Čamić već dugi niz godina piše za sebe. Odskora je počela izlaziti u javnost sa svojim djelima. Zato podržimo je jer u svakoj Emininoj priči ili pjesmi već sada vrije i snažno osjeti se jedinstvena spisateljska strast bez koje nema valjanog pisca, niti uspješnog poete. Pročitajte u nastavku Biser majkinog oka…
Biser Majkinog oka
Ne pitaj me za godine, ne mogu ih sve sabrati. Meni ih je previše, a njemu bijaše dvadeseta.I sad, dok rukama milujem komad kukuruzne pogače, snujem miris njegovog džempera. Koraci mu odzvanjaju kućnim pragom, kao da mi ide u susret.Vidim mladića, a ko zna kako bi sada izgledao. Bože, da li bi me, uopće, poznao?! Znam, to su aveti. Tino šapuću i igraju se njegovim glasnim žicama. Ne znam da li je živ, a nema mi ko ni javiti. Kažu da me je rat promijenio, jer ne muhabetim s narodom u veselju, a ne znaju da svu noć tebi pričam.
.
.
.
Odveli su ga pred zoru. Bio je obučen u očevu uniformu. U njoj je spavao, jer je pokušavao nadomjestiti njegovu toplinu. Svaki put mu milovah kosu, dok drhtavica ne iščezne. Strah ga je opkoljavao i mučio, kao da to nije bojaznost, no osvetnička žar. Noću bi ga budila hladnoća decembra, a posljednjeg jutra zov ptica, na koje iznenadno reagira. Kao da se najveća granata rasprsnula, i pogodila predio njegove sljepoočnice. Znao je da se smrt prikučila na doksat.
.
.
.
Sredio se, biser moga oka. Izbrijao se i začešljao kose, a onda rekao: „Otvori mi vrata.“ Snijeg je zameo stazu u hodniku, a on je sjedio na drvenoj stolici u sred bašće.Pomislih da čeka babu, a čekao je smrt. Granate su padale, kao kišne kapi. Nisu ga ni okrznule, a čovječija ruka mu presudi kraj. Posljednje sjećanje mi je plamen, koji kuću obavi, i njegove riječi: „ Majko, sačuvaj mi komad kukuruze, valjda, se do ponoći vratim.“
Autorica: Emina Čamić, Maglaj
Reklamni prostor-Saznaj više odmah!
