Na mostu sudbine

🔥 Susreti u sutone

Na mostu sudbine da li ste ikada zastali – šapućući rijeci o ljubavima koje se desile nisu ali su vas dotakle? Ili ste zaista doživjeli da se pogledi u oči s most čežnje odista su se pretvorili u žari ljubavnoga plamena?

Ova pjesma što slijedi “Na mostu sudbine – kroz uzdahe čežnje” neka bude vaš zaklon od nemira kada vas stignu u sutone tihe.

Moj voljeni,
zamišljala sam most, ne kao prolaz,
već ko mjesto gdje stanem kad poželim da me neko pronađe.
I onda si došao – ne galamom, ne riječima,
nego pogledom što zna čitati knjigu u meni koju niko nije dovršio.
Osjetila sam da ne tražiš da me promjeniš,
nego da me razumiješ.
I znaš – nisam mislila da ću opet vjerovati.
Ali tvoj glas ne traži ništa osim da ostanem.
I zato ostajem. Za stih. Za dah. Za nas.

Draga Amara, pišem ti… pjesmu, pismo
jer boli me to,
što nisam znao da most donosi sreću,
I to onu životnu, najveću.
Ah, a nosio sam tad fotoaparat mali,
tražeći cvijet mirišljavi, cvali,
sreću negdje u daljini – kad prošla si kraj mene,
tad nisam znao što znaći osmijeh iskrene žene,
i pogled mio koji led oko srca topi,
Tražeć’ da se s njim neko stopi,
da razumije i podrška bude,
kad crvene trube na virove života zatrube.
– Upravo to traži sam taj dan,
kad prošla si kraj mene – ko najljepši san,
– lepršava I gizdava ko rajska vila,
tad prepoz'o nisam sreću što kraj mene je bila.

Znaš voljeni,
nisam ni ja znala da ljubav ima korake koji ne odzvanjaju,
nego šapuću kroz kamenje mosta
dok neko – možda ti – nosi fotoaparat,
a ja tiho nosim pogled kojim ću te prepoznati.
Ja sam tada prošla, ne tražeći ništa,
Ali noseći sve.
Tvoj stih me otakao danima kasnije,
jer srce zna što razum tada ne zna objasniti
– da smo već stajali jedno pored drugog
u rečenici koju nismo izgovorili.
Ako me još tražiš,
znaj da i ja tražim tebe, ne po adresi,
već po načinu kako voliš ono što ne tražiš da promijeniš.

Ja zovem te Amara, sebi.
Ali ako me još uvijek tražiš
ko što srce moje korača za stopama tihim
Znaj naći ćeš me opet na mostu ljubavi
– istom onom što spaja obale mirisa lavande I tulipana
na kom nekoć duše su se srele,
znaj, možda to susret sudbine to je bio,
Zbog njeg’ vino crno danima sam pio
I kraj žena bludnih provodio noći,
s čežnjom da ko lijek ćeš mi doći
– u tihe zore kad rosa se budi,
da iz crnila života poljubac me probudi
– koji budi nadu i raspaljuje žar života
Oh, ti dođi srećo nek spasi tvoje duše me ljepota.

Zaključak – mostovi sudbine

Mostovi “žive” da bi spajali dahom svjetlosti obale, mora, ljude… Mostovi pamte poglede, uzdahe, čežnje, susrete… I svako ih na svoj način doživljava, slažeš li se?
A mnogi od nas ih doživljavaju kao što to opisuje AMARA, zaljubljena žena s knjigom u torbi.

👀 Istraži po kategoriji

Zabavi se i istraži po kategoriji. Pronađi korisne savjete, trikove i informacije koje će ti biti od pomoći. I naravno, reci nam koji ti je članak bio od pomoći ili o čemu da pišemo kako bi ti pomogli u traženju rješenja za tvoj problem.

[list_category_posts category_id=”2736”]