Gledam kroz prozor. Jutro je sivo. Magla je odavno zagrlila stare lipe koje krase ulicu Aleje ljiljana. Gledam. I dan počinje kao i svaki drugi. Prolaznici prolaze. Neki negdje žure. A drugi opet kas korakom lagano ka poslovnim obavezama idu. I taman sve je isto kao jučer. Baš kako treba da bude. I život ide sa nama, pored nas i bez nas. Posmatram. Vrijeme ne postoji. Samo sadašnji trenutak. Gledam. Posmatram maglu, lipe, prolaznike, sebe.
Gledam i posmatram. Isto posmatram sebe i druge, baš kao i jučer. I ne znam tačno kad je sve počelo. Možda kad sam prestao bojati se ogledala, a možda kad sam otvorio prozor ne zbog svjetla – već da vidim koliko je jaka tišina u meni.
Posmatram olovku u ruci i bijeli papir. Nešto zapisujem. Zapisujem riječi koje me nerviraju: neuspjeh, odugovlačenje, osjećaj da me drugi ne vide onakvog kakav zaista jesam.
Posmatram kako pišem riječi koje mi nedostaju: prisutnost, ritam, vlastita dozvola i odluka, i ona.
Posmatram ruka piše. A preko puta mene čujem neki glas. To na vitkoj lipi grlica cvrkuće svoju priču nekome, možda meni. Možda baš meni… Vidiš li me, pita me ona? Grane me skrivaju, zar ne? Ali ti osjetiš moj sjaj, čuješ moju priču. Lijepo je od tebe što si tu. Drago mi je što si otvorio prozor. Sjajno je što posmatraš svijet i zvukove života oko sebe. Dobro je to, ne zbog toga da postaneš neko, nego da pronađeš svoj dom u sebi, anđele. Da prestaneš ponašati se kao ucviljeni podstanar.
Slušam. I, čujem. Zanimljivo priča umiljatim glasom grlica dok njen glas odzvanja nebeskim prostorom. Slušam je. Priča mi ne da postanem bolji, već da pronađem svoj dom u sebi. A dom je jedino što čovjeku treba za života, zar ne?
Dani su prolazili
Dani su prolazili od tog “sadašnjeg trenutka” i grlicine priče. I jutros sam opet otvorio prozor. Sad znam da odatle je sve krenulo. Jer, dan po dan i mic po mic, zapisivao sam sve. No još bolje od toga je što sam započinjao dan s pitanjem: a šta mi treba da danas budem sebi prijatelj a ne kritičar? Ah, a kritičara u nas ima iza svakog ugla, zar ne?!
Pisao sam.
Griješio sam.
Disao sam.
Mijenjao odluke.
Ali napokon, živio sam.
I nisam se više trudio da popravim sve, već da se susretnem sa sobom i da tu ostanem dovoljno dugo. Jer život ide sa nama, pored nas i bez nas. Posmatram. Vrijeme ne postoji. Samo sadašnji trenutak. Gledam. Posmatram maglu, lipe, prolaznike, sebe.
Gledam i posmatram. Isto posmatram sebe i druge, baš kao i jučer. Posmatram sve, i pitam se, jesi li i ti otvorio prozor i pronašao svoj dom u sebi, anđele?