Nema više Hide, Ranđela i pekara Muje, sjećate li ih se?
Nema više Hide, Ranđela i pekara Muje, sjećate li ih se? A ni mahala moja više nije ista. Tamo gdje sam se rodio muk kolo vodi, djece skoro da više i nema. „Sudska“ -šarena livada ispunjena srećom na kojoj mi djeca iz mahale donje rado igrali smo lopte odavno je istrošeni krevet dječijih snova na kojem spava jedna tmurna bandera za struju. I stari sud izdale su godine i samo što srušile ga nisu. A oronule kuće u kojima starosjedioci žive, niti mrtve-niti su žive, već onako u nekom svom svijetu od paučine spavaju. Eto tako posrnuli život u mahali donjoj polahko pokazuje zube. No gdje su ljudi tu je i nada, zar ne?!
Helem, tek poneki novi dom tu nadu oživi u kojem novi generacijski izdanak najčešće sam od sebe niče. I život teče dalje u mahali donjoj, a nema više pijanoga Hide, sodara Ranđela i pekara Muje, sjećate li ih se? Život će teći i poslije nas, nije li tako?!
Često svratim u Donju mahalu i posmatran behar što u avliji bivšeg mejtefa mirise pruža. Nekoć ga je bilo mnogo više. Utihnuli su čak i oni slatki mirisi raznih kolača što vijući se mahalom širili su sreću a nama djeci od šmaganja za kolačima jezik znatiželjni obliziv'o bi suhe usne. Više tu njihove slatkoće nema, k'o što nema insana i sve manje je ljudi. Neki su otišli u instranstvo, neki su i umrli…
Uglavnom, sve manje tu ljudi biva
Uglavnom, sve manje tu ljudi biva. Zelenilo i šarene boje cvijeća nestale su. Jedino smrt izgleda tu još zalazi po nekome svome redu, dolazeći tiho i odnoseći dobre stare insane koji samo još na nju čekati su mogli. Tužno je to, kad niko u kuću ti ne dolazi a ti čekaš i ničemu se nenadaš, i onda samo jednom smrt pokuca na vrata, zar ne?!
Tu sam se rodio baš preko puta bivšeg mejtefa, u kojem sad neko drugi živi. Prije su i mejtef dolazila djeca da nešto znanja ukupe i da se redu ljudskom uče. A danas škole na svakom koraku se grade a nereda ljudskog i neznanja sve više ima, tužno je to?!
I tako dok prolazim sokakom pa vidim kako kruške i jabuke svile su grane u cvijet šarenih boja. Grle one mene a ja njih dok iskreno radujem se susretu sa njima. Neke godine posadio ih je otac moj u avliju gdje nekoć efendija Čizmić sa svojom bivšom hanumom, živio je. I ove godine gledam baš rodile su mnogo a ja sav sretan plešem oko njih moleći ih da što više ljubavi podare ljudima. Jabuke, kruške zamaman šarm oko sebe šire, mirišu ko pupoljak crveni iz bašte moga djeda Ismeta. Baš lijepo je vidjeti toliku ljepotu na dunjaluku ovom.
Okrenem oko sebe i vidim da tu nema više pijanog Hide na biciklu, Ranđela sodara i pekara Muje, sjećate li ih se?
A onda se okrenem oko sebe i vidim da tu nema više pijanog Hide na biciklu, Ranđela sodara i pekara Muje, sjećate li ih se? Nema njih, nema Pipice ni Sevle a ni mahala više nije ista. A i stari grad u cjelini bogami više kašlje nego što zdravo diše jer godine nose svoje, htjeli mi to ili ne?! A evo upravo saznadoh da sa nama nije i komšinica Behija kći Aganova, a Mustafe Zeljkovića žena. Rahmet joj duši. Dobra duša je bila. Skoro se ona ožalostila zbog smrti svoje voljene kćerke. I vjerovatno srce tugu i bol više nije izdržalo pa se spremilo na put za kćerkom. Rane svakog bole ma koliko male ili velike bile, a Behijina bol bijaše baš velika.
Mladalalačke ludosti
I dok zastajem pored njene kuće vidim kako pored mene prolazi nesretni Hido na svom biciklu dok komšinica Behka sa prozora zapitkuje: „Dijete, kako su tvoji, jesu li Tajba i Osman dobro? Odgovaram joj brzo jer žurim do sodara Ranđela na jednu Borovnicu punu sode: „Mati radi do 18h, a otac sad će iz druge smjene ubrzo.“ Nisam te dugo vidjela na sudskoj, zapitkuje Behka? A ja u trku upravo iz „Sudske“ samo mahnem rukom i nastavim dalje sav znojav sa jedinom željom da popijem koju Borovnicu koju sam mnogo više simpatis'o a bilo je tu i Narandže i Kokte. No Borovnica mi nekako mnogo ljepše mirisala. Jedne prilike popio sam 14 komada sodareve Kokte i Borovnice. Bilo je to u doba dok sodar Ranđel radio je još u malom prostoru na ulazu u mahalu, u kući pekara Arnautovića.
Takmičili se jaran i ja, ko može više popiti. Više ne sjećam ko mi je protivnik bio. No znam da takvih duela često je bilo. Popio ja više, poslije čega sedam dana nisam izašao napolje. Kako sam se osjećao bolje da ne pričam. Zamislite samo da cijelim putem do kuće povraćate.
Znam ja tebe, ti si Đuherin.
I dok se spremam da naručim moju omiljenu Borovnicu posmatram kako Hido nespretno vrti se oko bicikla. Pozdravim ga: „Dobar dan komšija Hido“. A on pogleda prema meni i kaže: Znam ja tebe, ti si Đuherin. Sjedne tako jedva nekako na stari cic i odmagli negdje u daljinu.
Možda sam zbog sodara Ranđela zavolio Radnički iz Niša?! Naš Ranđel bio je iz Niša. Poslije, kad je Ranđel nestao iz naših života dječijih, pitao sam se a gdje je stanovao naš sodar?! I tek kao odrastao čovjek spoznadoh da je po dolasku u Maglaj dalekih 60 godina prošlog vijeka stanovao u Gornjoj mahali, i da je preko puta Sukije džamije imao i prvi posao.
Mujo i Mimo
Muju pekara, pamtim po njegovim slatkim lepinama i krupnoj figuri. Stasit čovjek, mislim iz Žepča da je rodom. No uvijek nama klincima činio se dalek i strog za razliku od Mime pekara koji vidjelo se da znao je s narodom. Mimo je bio topliji a Mujo vispreniji. I Muju upravo pamtim po Mimi, i obrnuto. U koje god društvo da sam dolazio vodila se polemika ko je bolji pekar od njih dvojice?! I tu dilemu nikad niko do kraja razlučio nije, a život teče dalje. Sad na istim mjestima rade neki drugi mlađi borci o čijem pekarskom umijeću će da pričaju neke druge generacije. I tako…
Nema više Hide, Ranđela i pekara Muje, sjećate li ih se? A ni mahala moja više nije ista. Tamo gdje sam se rodio muk kolo vodi, djece skoro da više i nema. „Sudska“ -šarena livada ispunjena srećom na kojoj mi djeca iz mahale donje rado igrali smo lopte odavno je istrošeni krevet dječijih snova na kojem spava jedna tmurna bandera za struju. I stari sud izdale su godine i samo što srušile ga nisu. A oronule kuće u kojima starosjedioci žive, niti mrtve-niti su žive, već onako u nekom svom svijetu od paučine spavaju. Eto tako posrnuli život u mahali donjoj polahko pokazuje zube. No gdje su ljudi, tu je i nada, zar ne?!