25 decembra pale su sve maske… Postadosmo lica bez maski! -Zbog toga ova bol još jača biva prkoseći zanesenom umu, tvrdoglavoj duši, zaljubljenom srcu koje još uvijek… Avaj, zalud evo tebi piše pisma koja nikad ti neće stići. Eh…
Oh, Bože Milostivi, zašto je sve tako moralo biti? Zašto maske pale su sa lica baš onda kad jutrom trebao sam sretan biti, pa umjesto vesele duge, ugledah jednu jutarnju suzu na ozeblom licu. Taj dan skinula si masku sa nježnog i mistćnog lica. A teško je tebi bilo živjeti sa maskom, zar ne?!
A možeš li zamisliti koliko drugih očiju nose na svom bledunjavom licu maske koje nikad skinuti neće?! Ta lica nisu njihova. Da, da… zaista više nikad neće biti njihova, i nikada nisu bila njihova. Uvijek će biti tuđa sa nekim bezličnim facama i uzaludnim nadama. Možeš li zamisliti bol onih koji se ludo nadaju nekom svom životu dok žive neki tuđi život? Možeš li?
25 decembra pale su sve maske
Eto mila, noćas mi je drago, baš drago što znam da skinula si veo sa predivnog ti lica. Sad znam ko si! Nas dvoje, gledamo se istim očima, zar ne?! I zaista, jedne smo od rijetkih ptičica koje inatom ili ponosom nisu uz nos išle jedna drugoj… I to me podsjeća, kako samo malo potrebno je za jednu običnu ljudsku sreću. A ko zna, u čemu sve ne, traže je one nesretne face sa famoznim maskama na bezličnom licu, zar ne?!
Znam, noćas je tišina u tebi, mila moja. -Tišina u meni! Nismo sami! -Još samo nada je budna i mjesec mlad, zar ne?! Noćas mi je u sobu hladnu i malu, na tren svratio zabrinuti mjesec. Reče mi: Ooo, zašto čutiš, ti koji perom po hartiji pišeš? Šta time želiš reći? Neku prazninu duboku, i maglu gustu vidim u tebi, zašto ćutiš? Bukni već jednom, reci joj šta želiš i što te mori…
Otkrij više sadržaja
Lica bez maski
Razotkrij skrivena brda nježnosti i rasplamsaj vatre strasti nek polje ljubavi gori iskrom kojom nikad gorjelo nije, baš kao uzavrelo čežnjivo more kad orkani bola ga probude nemilosrdnom vatrom koju niko ugasiti ne može. Da, da… Bukni i gukni. Reci joj, volim te! Razbij čašom zrelosti te nametljive nemire što ko osice bruje. Udri muški, pa šta bude. Udri muški, nek polomi se zid barijera što pred vama stoji. Tresni o stol rukom koja zna šta hoće, nek zid čvrstih blokada, sumnji, streplji, nemira… Nek razbije se u komadiće male. Ti čutiš! Da li je to u redu?
Slušam ga, i gledam! I čutim. Ne zna on, našu malu tajnu. Ne zna on da rekao sam ti sve što na srcu mi leži. I da rekao sam odavno: volim te, moj leptiru žuti. Ne zna on jer ne kaže se sve prijatelju dragom, niti dobrom rodu… Pa tako, ne kaže se sve baš ni svojoj majci, zar ne?!
Gledam ga, mjesec kao majka zabrinuta miluje me po kosi, i priča meni o tebi. A ja čutim. Ah, nemaju svi majku, pomisli na tren. Zamisli, kako li je tek tim osobama bez majčinske tople ruke i savjeta što u dobroj namjeri budu izrečeni. Iako, i majka može pogriješiti, zar ne?! No, majka je jedna i njoj prašta se sve.
No, večeras čutim i slušam! Nisam mjesecu rekao… Oh, kako sam samo silno želio nasloniti glavu na tvoje malo rame, da u tišini duše slušam otkucaje srca mi dragog, dok milo u kasne sate kucka poslije vatrene igre pune strasnih poljubaca.
Da, da… Tako silno htio sam dosegnuti tamo gdje samo rjetki su stigli. Zaista želio sam rukom ljubavi koja prošla bih kroz trnje samo da bi stigla do tvog pupoljka čednosti koji život daje. Želio sam! Ah, kako sam želio samo.
25 decembra pale su sve maske
Sad odveć je kasno. 25 decembra pale su sve maske… Zbog toga ova bol još jača biva prkoseći zanesenom umu, tvrdoglavoj duši, zaljubljenom srcu koje još uvijek… Avaj, zalud evo tebi piše pisma koja nikad ti neće stići. Eh… Oh,
Bože Milostivi, zašto je sve tako moralo biti? Zašto maske pale su sa lica baš onda kad jutrom trebao sam sretan biti, pa umjesto vesele duge, ugledah jednu jutarnju suzu na ozeblom licu. Taj dan skinula si masku sa nježnog i tajnovitog lica. A teško je tebi bilo živjeti sa maskom, zar ne?!
Ah, teško i, meni bilo je živjeti sa maskom to sigurno znam, a još mi je teže živjeti sada bez nje, jer sad znam da srcem volim te, najdraža moja. Jer, i ti skinula si šminku laži kojom skrivala si čežnje. Da, da… Skinula si masku i rekla mi: Voli te, tvoja prijateljica! -A ja taj dan plakao sam tiho, shvatajući da gubim sve…
Zaljubljeni ste?!-Pročitajte onda, zašto Monika nije voljela moje pjesme
Nadamo se da vam se svidjela ova kratka novela “25 decembra pale su sve maske”
Hvala vam na čitanju!
Preporučujemo
