Ah, što je zaljubljenost lijepa, al’ ljubav je srećo, još ljepša
Ah, što je zaljubljenost lijepa, al’ ljubav je srećo, još ljepša. Hej moja Mino, znaš li ti za to? Znaš li ljubičice da moj život promijenio se sasvim iz korijena, od 09.11.2017. godine. Na taj dan spoznao sam da život traje kraće od jednog običnog pljeska ruku, dlanom od dlan. Da, da…baš kratko i još kraće od toga, pa ma koliko godina život nečiji trajao, možda 25, 37 ili 52, sasvim svejedno je.
Aaaah kad je tako, pa pitao sam sebe, zašto onda ne voljeti nekoga srcem i dušom?! A do sada priznajem sam sebi da volio sam izgleda samo dušom. No ako je sve tako kako me misli pjesničke gone, u tome svemu zapitah se, pa gdje je tu moje srce i što ono ćuti? Zar nisu duša i srce, dva najvažnija kotača ljubavi prave, moja Mino?
Osmijeh crvenog Božura
A onda iznenada ko grom iz vedra neba na sparnom majskom danu, ko osmijeh crvenog božura nestvarna, pojavila si se ti niotkuda. I na tren pomislih tek onako usput, jer još nisam znao za čari Božura crvenog: „Vidi Almire, vidi bolan srcem kako još jedna od inih osoba koja eto u nizu na filmskoj traci života prolazi pored tebe. Ja gledam te, ti stojiš nasmijana, i poziraš mi. A ja ko drven kolac, fotografišem te i ćutim pomalom zbunjen od pridošlih misli. I tako prođe taj tren, nestvaran ali lijep.
A ti si nakon toga, tihim ali odlučnim korakom, tamo nekud krenula putem svojim a ja dva puta okrenuh se za tobom, ne bi li još jednom ugledao čarobni sjaj u očima plavim kojima te Milostivi Bog nagradio. I kao što već rekoh, ti bila si taj dan još samo jedna iskra u nizu koja pokazala mi je da život traja kratko i još kraće od običnog udarca ruku, dlanom o dlan. Nestala si, i otišla putem nekim i nekud ko zna gdje.
I tako prolazili su dani nekada teški i tmurni poput najtežih oluja. Drugi su opet bili vedrinom i smijehom obasjani. A treći opet donijeli su mi i puteve neke po rumenim poljima i dolinama ove naše Bosne. I dok putujem vrletima njenim kontam nešto: „Tako lijepe zemlje a da većeg jada nije prošla mislim da nema na zemaljskoj kugli?!“
Milostivi Bog se sa mnom i usudom mojim na svoj način poigrao
A onda opet jedan dan, Milostivi Bog se sa mnom i usudom mojim na svoj način poigrao. Doveo me opet pred tvoja vrata sreće. I ostavio me samog pred njima, da usudim se i pokucam na njih. No to, taj tren ja nisam znao šta treba da radim. Pa zapita njega Milostivog : „Bože, šta li mi to smjeraš sa iskušenjem ovim? Zar nisam dosta boli ljubavnih do sada prebolio? Na šta li me Bože, sada upućuješ?
I tako zaneseno, dok razgovaram sa Milostivim bogom, ja gledam prema mjestu na kom sjediš otmjena lica i rapletene kose u haljini bijeloj. Čista i mirisna poput bijele majske ruže. Tu je i neki tip sa kapom na glavi pored tebe. I priznajem tebi sada, nešto u tom trenu u meni se snažno zakoprcalo i zaigralo od valova čudne ljubomore kojoj nikada u životu nisam bio sklon. Baš čudno bilo mi je to.
I tek tako ovlaš, da se uvjerim da sve gledam očima svojim smeđim, ja uputih skriven pogled ka očima plavim. Taman kad rekoh Bože, daj mi snage da ovaj put ne budem drven kolac, da mi snage da ona osjeti pogled moj, baš tada ti uzvrati mi pogled, jedan pa drugi pa treći i tako unedogled. Ti znaš da bijaše tako, zar ne?! Onda si ustala, otišla do toaleta i vratila se za sto i nakon minut dva krenuli ste negdje.
Mahalski muzevir
I kada si ustajala od stola, pogled uputila si ka meni, a ja sam se zahvaljivao Milostivom Bogu na ljepoti toga trena. No kako su ovdje u Maglaju malom mahom svi muzeviri pa se i ja tome pomalo priučavam, nisam mogao da odolim a da ne priupitam koga: „Ko je tip što bijaše pored Božura crvenog?!“ Helem, saznadoh mnogo stvari a jedinu istinu ti znaš.
Prijatelj mi reče, to joj je brat i produži mi sumnje. Nije brat, rekoh ja njemu: „Brata joj dobro znam. Jaranica mi reče, bolan to joj je poznanik iz škole, nije niko drugi, nema ona momka, i jaranica moja probudi mi nadu. Nekadašnji kolega tvoj reče mi: „To joj je momak.“ I nekadašnji kolega tvoj rečenicom jednom izbezumi me do neba i ostavi me u strahu bez nade. Poslije njega pomislih, vidi Almire, vidi bolan kakav je život u stvarnosti: „Život je stalna ziherška igra straha, nade i promjena, i nikad nisi siguran na čemu si, čak i kad imaš najjače karte u ruci i jokera u rukavu.“
Zaljubljenost i ljubav uz porciju čevapa
Nedelja bijaše dobro se sjećam u Edemusu, taj dan sjedio sam s Adijem na kahvici. U stvari, on je pio kahvu a ja omiljeno svoje piće. Nedelja bijaše topla prošarana zrakama veselosti i mirisom bosanskih čevapa. Jedni kažu da u Sarajevu su najbolji čevapi. Drugi opet tvrde da su banjalučki slatki i mirisni. Ima i onih koji u Mostaru jeli su porcije dobrih čevapa. I ja sam jeo njih, čak i u Skoplju, ali opet nekako su mi najdraži ovi mahleni maglajski čevapi. Mali ali zaista ukusni. Ima njih i u Edemusu ali njih još tu nisam probao. Kad mi se prišmagaju ja odem na meni drago mjesto i uživam.
Helem neise, nije sve ni u dobrom jelu, no ipak zaljubljenost pa i ljubav uz pun stomak budu puno ljepši, zar ne?! Ah ta zaljubljenost i ljubav toliko slične a u isto vrijeme sasvim različite stvari. Zaljubiti i odljubiti se možeš u isto vrijeme i po hiljadu puta, nije li tako?! No prava ljubav jednom ili dvaput najviše vozom života na naše stanice stiže. Samo treba biti u pravo vrijeme i na pravoj stanici života hvatajući pravi voz ljubavi u tom trenu što opet nije nimalo lahko, zar ne?!
“Koga jednom zmija ujede on se i guštera boji.“
Poslije Edemusa sam dugo, baš dugo vagao, da li je ispravno voljeti opet?! Kako ono kaže narod: “Koga jednom zmija ujede on se i guštera boji.“ Zaljubljen jesam i ti to znaš, u tebe Mino. Ali i volio dvaput jesam, Mino. I bojim se toga, da li ti možeš prihvatiti da nekad prije tebe volio iskreno nekoga jesam?! No sada volim i u srcu čuvam tebe, a to čini mi se samo djelima ti mogu dokazati jer drugog puta za mene nema. No narod još i kaže: „Treća je prava sreća.“ Vau, kako ta rečenica jako lijepo zvuči, zar ne?! Zar ne žudimo svi za srećom, bar onim njenim dijelom kojeg mi sami, svako od nas doživljavamo na svoj način?!
Slažeš li se, osjećaji samo po sebi su prazan fitilj koji ne gori ali ako mu pridodaš pravu dozu eksploziva satkanog od djela ljubavi onda ta ljubav plamti i postaje prava i dugovječna. Sve ostalo su samo prazne fraze koje dolaze iz oaza zaljubljenosti. No onaj pogled osmijeha Crvenog Božura sa vrha onih stepenica a ti znaš sa kojih, i sa kime si u akšam bila, mom srcu govori da pokucam na odškrinuta vrata ljubavi. Evo usudih se, ja pokucah na tvoja vrata sreće pred koja me Bog milošću svojom doveo. A do tebe je i ruke nježne tvoje, i srca ti vatrenog, hoćeš li mi ih širom otvoriti?!
Ah, što je zaljubljenost lijepa, al’ ljubav je srećo, još ljepša.
Ah, što je zaljubljenost lijepa, al’ ljubav je srećo, još ljepša. Hej moja Mino, znaš li ti za to? Samo duša i srce zajedno mogu čovjeka na natjerati na prava djela, nije li tako?! Pa tako i na pravu ljubav! Znaš li ljubičice da moj život promijenio se sasvim iz korijena, od 09.11.2017. godine. Na taj dan spoznao sam da život traje kraće od jednog običnog pljeska ruku, dlanom od dlan. Da, da…baš kratko i još kraće od toga, pa ma koliko godina život nečiji trajao, možda 25, 37 ili 52, sasvim svejedno je.
Mirić, 09:28h
Maglaj, 04.11.2018.