Ja već dugo, Mino, čeznem da ti kažem: Volim te!
Ja već dugo, Mino, čeznem da ti kažem: Volim te! Da li to znaš? –Ah, a vidi, zaista, nikad ti nisam rekao: -Volim te. Stoga, oprosti mi noćas, najslađa čežnjo, taj moj grijeh, moj kukavičluk. Oprosti mi, Dunjo! Nespretno sam time sebi isklesao najveći ožiljak na duši, da li to znaš?! A znaš da šapatom ja nijemim slao sam ti signale vječne vatre ljubavi, no očito da previše bio sam tih?! Ja već dugo, Mino, čeznem da ti kažem: Volim te! Da li to znaš? A da li i to znaš da ipak, bijaše to šapat rasplamsalog žara u tihoj noći na kojem opržio sam zaljubljeno srce?!
I sve hoću da te pitam nešto
I sve hoću da te pitam nešto, da li si ikad u noći tamne pogledala u daljine i vidjela oganj koji gori? Ako jesi, onda znaj, to gorio sam, ja! To gorio sam ja, Dunjo moja! Ah, a ožiljak bolni, noćas sjeto, pokušavam sam od sebe skriti. –No nešto mi baš ne uspijeva noćas zatomiti čežnje koje kao žive rane peku. Zatomiti, te djeliće oštrog ožiljka na duši. I pitam se, i da ko ožiljak taj vidi, da li neko za njega ima lijeka? Noćas, i nisam baš vičan da riječima opišem sebe, opišem tebe.
U stvari, ne znam opisati bol morskih vala što neskriveno probadaju grudi muške. Ah, te morski vali što na čvrste hridi ostave pisani trag. One bole! Baš bole! I baš tad, od udara tih razum mi poludi. -Jer, s vremena na vrijeme, ožiljak zaboli. Ta moja bol i rana živa… –I duša tužna u noći toj zastane i zavrišti! Da li si ikada na sav glas vrištala zbog ljubavi? –Ja jesam! Jer nikad ti nisam rekao, volim te… Zato, oprosti meni, napisano pismo nikad poslano tebi! I zato… Znaj, noćas čeznem, zebem i venem, mila, to trebaš da znaš.
–Htio sam ti reći odavno, i to trebalo bi da znaš… -Obolio sam. Obolio od tebe i ti me boliš. Obolio od dugih nemirnih noći što sa mjesecom punim svrate u malenu sobu života moga. Obolio od čežnjive ljubavi, i te reske boli nikad što prestati neće. Zato, i ne pitaj me više, Dunjo, kako sam… I kako živim? Sad znaš da imam, jedan ožiljak na duši. Ah, za njega kažu, dušo moja, lijeka nema sem ljubavi prave. I nemoj to da te brine. I nemoj to da te brine ni noćas, ni sutra… Izdržala je duša bolna, i teže borbe. -Pa, izdržat će i ovu.
Pričao mi moj Vahid Suljić danas
Hajde zamisli sve ovo i mene u svemu, i sve će ti biti jasno, Dunjo moja zrela. Pričao mi moj Vahid Suljić danas kod Brade u kafiću o njegovom životu na bauštelu u Njemačkoj. Kaže ako ne laže, (Mi sa Balkana inače u sve sumnjamo, pa čak i ljubav, zar ne?! ) da vani u Njemačkoj zaradit’ se može, al’ da je discipina totalno stroga (Ipak su tu zahtjevni Nijemci šefovi, poznati po radnoj disciplini i brzini, zar ne?!). I da gradilištem nema mrdanja po svom čeifu.
Kaže, jedne prilike neki naš čovjek sa Balkana htio uhvatit’ prečicu. (Inače, i sama znaš da mi smo poznati po hvatanju prečica u svemu i svačemu, i ma gdje god da se našli, nije li tako?! ) Zanesen hvatanjem prečice, vidi se da naš čovjek je, možeš zamisliti pravac je zapičio ispod ogromnog tereta kojeg nosio je kran visoko iznad njegove glave. ( Ne daj Bože, da slučajno teret pao je na njega, možeš zamislit šta bi ostalo od njega? ).
Helem Neise, ugledao to neki kontrolor (garant je bio Nijemac) i odmah glavni šef, našem čovjeku dao je šut kartu. (Helem nešto kontam dok ti ovo pismo pišem, pa nije tako lahko zaraditi novac tamo vani, zar ne?!) Ti si vani, pa zato ti i pišem ove retke o mom Vahi, jer želim da znaš da mi nedostaješ isto onoliko i još mnogo više, koliko Tebi i Vahi rodna gruda nedostaje.
Slušam Vahu kako razdragano priča o bauštelu dok razmišljam da li da uhvatim i ja prećac koji vodi do tebe, Mino moja. No da se ne bi pokajao možda ipak bolje je ići zaobilaznim i dužim putem, zar ne?!? Kažu u narodu, a narod sve zna: -„Uvijek je bliže i sigurnije bilo ići dužim putem!“
Muškarcima sa Balkana posao i jest samo u glavi
Slušam ga, al’ on ne zna da ja dok razgovaram sa njim, borim se sa samim sobom. Htio sam ga upitat’ za savjet, kako da tebi, Mino kažem: Volim te. No onda sam shvatio da njemu je posao važniji od žena. (Inače, muškarcima sa Balkana posao i jest samo u glavi. -Malo je onih koji se raduju nečemu tako lijepom kao što je svaka žena ). Zato sam danas svjesno otćutio svoj bol u sebi i pustio njega da priča o životu vani.
Nema veze rekoh sebi, noćas ću da joj pišem i sutra pismo da proslijedim na gradsku poštu. I tako, tim mislima utješim sebe jer pismo napisano tebi možda stigne u pravo vrijeme i baš na pravo mjesto jer tebe znam mjesto nikada ne drži. A opet ti si moje sidro koje ukotvilo me u tvoju nesebičnu luku punu ljubavi, ponosa i samopouzdanja. I sama pomisao na tebe meni daje mir i sigurnost. Iako znam da plaćam srcem veliku cijenu tog slatkog zadovoljstva, ja ne žalim se. I tako noć meni stigne brže nego što i sam poželim nekada.
Evo upravo pitam se, šta li ti radiš noću dok putuješ morima plavim? Šta li ti sanjaš u snu dok morski vali zapljuskuju pravac broda? Da li te muči nostalgija ko Vahu? Napokon, da li ti je teško, Dunjo moja zrela? Sve ovo, baš zato što znam da ti nije lahko, pišem iako retke ove možda nikada pročitati nećeš. No ipak u meni živi potajno nada, da na vrijeme i u pravom mjestu tebe će da stigne i dotakne ovo moje pismo pisano samo tebi.
I noćas evo, u rukama drhtavim mirisno pismo držim
I noćas evo, u rukama drhtavim mirisno pismo držim. Čvrsto, baš snažno privijeno na srce muško. I u pismu samo trag usana slatkih stoji… I jedan ožiljak na duši. Ah, da znaš, noćas ne znam baš riječima opisati sebe, opisati tebe. Čak niti trag usana slatkih za kojima dugo venem, dokučiti ne mogu. Heh, samo ne daj Dunjo, da i tebe život obori ko mene. Znam da i ti imaš svoj ožiljak na duši. Neću te pitati za njega jer na dunjaluku ovom svako od nas svoju bolnu ružu sa trnjem ima. No da li bi prihvatila, ako bi ti predložio da dva ožiljka na jedan svedemo, možda bi nam život bio lakši? A šta ako bi jedno drugome život ljubavlju ispunili? A šta ako bi ja tebi a ti meni bila lijek za sve terete duše? Razmisli, i odluči?!
Zato ti i priznajem, obolio jesam. Ja već dugo i ranjen, jesam… od ožiljka kojeg nosim. Od tebe ranjen sam, Dunjo moja zrela. I ranjen jesam, od te slatke čežnje i zebnje za koje kažu ljudi da lijeka nema sem ljubavi prave. I moja sjeta neka bude za nauk, mom prijatelju Vahi. Prijatelju u samoći kad se nađeš, u noći tamnoj što sluša pjesmu kišnih jesenjih kapi, usudi se reći joj: -Volim te!. -Prijatelju, ništa ne ostavljaj za sutra. Jer sat, jer dan, jer jedan život brzo mine. Savjetujem prijatelja a sebi ne mogu pomoći jer Mina dunja moja zrela, daleko je. A znam da Mina bi htjela da joj nešto kažem. Ali šta i kako?
Ja već dugo, Mino, čeznem da ti kažem: Volim te! Da li to znaš?
Ja već dugo, Mino, čeznem da ti kažem: Volim te! Da li to znaš? Ah, da noćas, već je kasno. Za sve možda već je kasno, borim se sa sobom, Dunjo moja zrela. Shvati me, volim te! – Ah, da noćas za sve možda već je kasno, Dunjo moja zrela dok samoća kuca na vrata i ulazi onako nenajavljeno. I evo, baš noćas, oči od mjeseca žuta skrivaju uskomešale suze. A tako, čeznu da ti kažu, volim te… I tako dok putujem u snove, čeznem da ti kažem: Volim te! –Ah, a vidi, zaista, nikad ti nisam rekao, volim te…
Oprosti mi, čežnjo, noćas, taj moj grijeh, moj kukavičluk. Oprosti mi, Dunjo, taj moj najveći ožiljak na duši. Jer ja već dugo šapatom nijemim, slao sam ti signale vječnog žara ljubavi. Bijaše to šapat rasplamsale vatre u tihoj noći, na kojoj opržio sam srce?! A ti, da li si ikad u noći pogledala u daljine i vidjela oganj koji gori? To gorio sam ja?! To gorio sam, ja, Dunjo moja!
Čitajte i na Facebook Fun Stranici: Almir Đuhera-Mirić
Mirić, 12.38h
Maglaj, 22.10.2016