Brico Poštar i Njegove Priče Iz Komšiluka
Brico Poštar kog voljela je čaršija pa se tako kroz priče iz komšiluka od usta do usta širila priča da nekada davno živio je u starom gradu šejtanli brico zvani Poštar. Svi su ga voljeli jer na svoj račun najviše se šegačio. A kuća do kuće pa sve se čuje i sve se zna namah u čaršiji staroj.
Poštar bezbeli nizak, ‘nako tijelom ko nilski konj, ali umom bistar o vidra. Mnoga je dobra činio taj čovječuljak od 90 kilograma. Dolazio je iz siromašne porodice, a siromaštvo k'o siromaštvo tjera insana na svakojakakve poroke.
Piše: Almir Đuhera
Radnja „Kod Poštara“
Tako je i Poštar volio gucnuti koju više. More bit’ da mu je ime Meho bilo al’ u čaršiji svi su ga zvali Poštar. Omakne se mnogima da popiju koju više ne može se poreć’, al’ on uvijek zaglavi malo više i malo duže. I tako iz dana u dan, što zaradi potroši namah. Pa tako bricina radnja „Kod Poštara“ jedan dan more bit’ će da radi, a druga dva dana zna se u Čaršiji da brico se u krevetu trijezni.
A čudno bijaše da baš niko, ama baš niko niko nije znao zbog čega on toliko pije. Doduše jednom je Osmanu rekao da insan bez obzira koliko je vedar po danu kad radi, čovjeka na piće natjera samoća u akšamske sate kad stolice su u kući puste a zidovi nijemi. Pa mu samo tako ostaje da uz fenjer sa pićem se noću druži.
I tako bi i dalje Poštar tjer'o da ga jedne vrele noći Zejna Tarikova iz Tešnja nije uzela pod svoje ruke i od njega napravila muškarca, gospodina.
U Mladi Vakat
No u mladi vakat kad more bit’ da u to vrijeme im'o je 35-36 godina, pričao je u radnji kako je namagarčio raju koja se sa njim šprdala stalno pa im on bolan šegom uzvratio.
U jesen, bijaše godina 1961 ili druga, tako nekako kad se kući pijan k'o daska vraćao prijatelji iz raje odlučili su napraviti smicalicu na njegov račun.
-Helem, raja ko raja, šejtanluk mu pod noge postavile jer u dvorištu avlije imao je duboki šaht u kom se nalazila kanalizacija. A kako je znao s vremena na vrijeme nacvrcan po akšamu kući doći, izmaknu ti oni njemu poklopac od šahta sa vjerovanjem da će u neki vakat 100 % upasti u njega.
I zaista to se i desi u srijedu, u kasne noćne sate. Up'o Poštar u šaht iz kog težak ko tuč i pijan ko letva nije mog'o izać’. Ćutio je jedno vrijeme čameći u šahtu onako sam samcijat bez ikog svoga da mu pomogne, sve dok mu se malo pred očima razbistrilo nije, a onda…
Vatra, Vatra, Vatra. Izgori Mi Kuća, Pomagajte Ljudi.“
Najednom u gluho doba kroz mrklu tamu prolomi se mahalom strahoviti vrisak i uspaničeni glas, vičući: „Vatra, vatra, vatra. Izgori mi kuća, pomagajte ljudi.“
Ljudi u panici istrčaše iz svojih malenih kuća koje jedna uz drugu naslonjene bijaše. A znali su da ako jedna plane, sve druge su onda u velikoj opasnosti. Neviđen strah isijavao se iz svakog pogleda a još veća bojazan u njima je rasla jer nisu znali gdje i kod koga kuća gori jer kad jedna plane tu vatru more bit’ niko zaustaviti neće.
Zato su odmah muškarci prihvatiše kofa sa vodom. Dok su uplašene majke svoju čeljad izvodile na ulicu, na sigurno. Tako se čaršija iz sna naglo probudila u gluho doba a narod k'o narod izgubljen i u metežu. Ubrzo prođe mahalom priča kako gori Poštareva kuća.
U taj vakat nekako najmirniji Munib i Ranko zajedno su krenuli ka Poštarevoj kući. Kad su prišli Poštarevoj kući nit vatre nit dima vidjeli nisu. Bili su zbunjeni. No i dalje su čuli Poštarevu dreku: „Vatra, vatra, vatra. Izgori mi kuća, pomagajte ljudi.“
Kad su prišli kući njih dvojica krenuše za glasom. Kad su stigli do šahta imali su šta i vidjeti, doček'o ih mahmurni i nasmijani poštar. Izvukoše ti oni njega iz šahta i zapitaše: Bolan, bolan, što si vikao: „Vatra, vatra, vatra, zar ne vidiš da si preplašio cijelu mahalu?!“
-A on sav nasmijan zapita ih: Da li biste uopšte došli i pomogli mi da sam vikao: „govna, govna, govna?!“
Nadamo se da ste se uspjeli nasmijati i opustiti ali i izvući pouku koju nosi ova priča. Ako vam se svidjela podijelite je sa drugima.
Hvala unaprijed!