Legenda o Begzadi iz Staroga grada
Legenda o Begzadi iz Staroga grada je još jedna u nizu priča koje život čine zanimljivim. I zaista svaka legenda sa sobom nosi jednu neobičnu poruku isprepletenu nizom neobjašnjivih događaja, pa tako i ova. U to doba dok Begzada je živjela na dunjaluku ovom nije bilo aviona koji nebom lete. Ne, nije bilo ni vozova koji ljude na razne strane svijeta prevoze. Ne, nije bilo ni interneta i kompjutera već se vijest od usta do usta krišom prenosila.
Samo pokoja konjska kola, telal koji viče i ranjenici sa dalekog fronta pratili su Begzadino vrijeme. U čaršiji već dugo nije bilo mnogo muških glava jer vlast ih je na front otjerala. Helem, u čaršiji staroj živjele su žene udate i raspuštenice koje ne svojom voljom zaglavile su se sa svojim čeljadima milim u samotnoj vrelini julskih ljetnjih dan.
I dan po dan, mic po mic smjenjivali su se noć i dan, dan i noć u čaršiji staroj sve dok jednom neko iz šale ili puke zbilje nije proturio vijest kako vidio je muškog duha iz prošlosti koji čaršijom luta. Ništa slično u čaršiji do tada nije se zbilo.
I odmah su zakolale čaršijom svakojake priče kako su neki pred vratima svojim nalazili svašta. Drugima su se tresle ruke od straha jer su krv nalazili u avliji. Trećima su nestajale kokoši iz kokošinjca a nekima i mlada telad iz zabravljenih štala. A nekom je i jedan Đogo nestao netragom. I niko nije znao šta se zbiva no u jedno sigurni bijaše da veliki jal nadvio se nad čaršijom. A ubogi narod ponukan time i siromaštvom okupiran bezbeli se zbog nemile vijesti uplašio. I zbog toga u ranim akšamskim časima stari prozori i istrošena kapijska vrata zamandeljena bijaše na većini kuća jer zadever'o se narod pravo.
Neki kažu da sve je počelo ko hujdurma iz usta Salke zvanog lakrdijaš
Neki kažu da sve je počelo ko hujdurma iz usta Salke zvanog lakrdijaš neobične čehre koji burgije po čaršiji izvodio bi često. Jedne prilike pričalo se čaršijom dugo vremena o tome kako se Salko lakrdijaš u žensko preobuk'o i na sijela kod raspuštenica iš'o ne bili šta od koje džaba dobio?! No mudre mahalske žene njegovu namjeru prozrele su vješto. Helem, nije se kod njega moglo prozrijeti je li zaista lud pa takav to čini. – Il’ s namjerom zbija šale ne bili provjerio čestitost ženske svite po nečijem nagovoru, ko će ga znati?! Jedno sasvim sigurno bijaše da Salko često drugima znao bi pravi zijan napraviti.
Druge prilike, strašne bundeve sa upaljenom svijećom pod pendžere bi stavlj'o i gromkim krikom budio bi čaršiju cijelu usred mrklog mraka. Djeca su ga se bojala. A njegovim zavrzlamama narod se smij'o ali istovremeno i plašio jer nikad nije bio siguran šta će Salko lakrdijaš sutra da učini i kome će dan da zapapriči. Treće prilike, pustio je čaršijom da kola vijest kako je udatu Sevlu kod Marka mlinara u magazi zatek'o na kamari. Šest mjeseci čaršija brujila je o tome. Nagađalo se da Mlinareva žena ništa o tome ne zna. A pukla je i priča kako je poslije toga, Sevlu muž prebio ko vola.
Hejbet priča o Salki lakrdijašu kolalo je čaršijom.
Hejbet priča o Salki lakrdijašu kolalo je čaršijom. Sve je to dopiralo i do Begzadini čestiti ušiju koja nije mahaluša bila. Samo često Begzada drugima bi napominjala da ako ne doživiš gorčinu ledene životne zime kako ćeš cijeniti na pravi način miris behara iz avlije svoje. A znala je da brig uništavaju život čovjeka. Mudra i tiha Begzada na čardačkom džamu često prebivala bi.
Ponekad bi se čaršijskim pričama smijala a nekad i tugovala. Posebno tužna je bila kad haber o nečijoj smrti na frontu projurio bi čaršijom. Iako škole visoke nije imala, shvatala je time da gubi se nova čeljad jer u čaršiji sve više usamljenih žena i sve manje muških glava bivalo je. S vremena na vrijeme smjenjivali su se razni događaji u čaršiji sa muškim duhom iz prošlosti koji čaršijom luta. I godinama je tako razne sprdnje sa čaršijskom rajom Salko lakrdijaš pravio.
Jedino još legenda o Begzadi iz Staroga grada živi.
A sve je to slušala godinama vrijedna Begzada koja bijaše već pomalo umorna od života. Starost joj zakucala na vrata, i sve manje izlazila je iz kuće. Sijede vlasi govorili su više od ijedne riječi kako se u njoj život polahko gasi. A kada je došlo vrijeme da preseli na onaj svijet, dobra hanuma Begzada ostavila je svoju imovinu u vakuf gradu, Islamskoj zajednici, ali sa željom i zamolbom da poslije njene smrti svake godine se kurban kolje.
Neki su pričali da je to uradila zbog onog muškog duha koji noću čaršijom luta?! A drugi su opet pričali kako je time pred Bogom Milostivim grijehe htjela svoje da spere?! A oni treći, dokoni koji su većinu svog života potrošili na zajebavanje drugih pričali su kako je lahko bilo živjeti njoj jer imala je veliku kuću. Ni jedni, ni drugi, ni treći ništa o Begzadinom životu nisu znali al’ su opet o njoj svakojake priče pričali. Begzade više nema, nema ni čaršijskog muškog duha koji čaršijom luta a nit se kurban u Begzadino ime kolje. Jedino još legenda o Begzadi iz Staroga grada živi.
Eto to bijaše legenda o Begzadi iz Staroga grada
I sad nešto razmišljam, da li je u današnji vakat Stari grad pust i usamljen iz razloga što u Begzadino ime nije podeljen kurban siromašnim građanima bar dijelu ili svim stanovnicima Starog grada?!
Eto to bijaše legenda o Begzadi iz Staroga grada. I još jedna u nizu priča koje život čine zanimljivim. I zaista svaka legenda sa sobom nosi jednu neobičnu poruku isprepletenu nizom neobjašnjivih događaja, pa tako i ova. U to doba dok Begzada je živjela na dunjaluku ovom nije bilo aviona koji nebom lete. Ne, nije bilo ni vozova koji ljude na razne strane svijeta prevoze. Ne, nije bilo ni interneta i kompjutera već se vijest od usta do usta krišom prenosila.
Samo pokoja konjska kola, telal koji viče i ranjenici sa dalekog fronta pratili su Begzadino vrijeme. U čaršiji već dugo nije bilo mnogo muških glava jer vlast ih je na front otjerala. Helem, u čaršiji staroj živjele su žene udate i raspuštenice koje ne svojom voljom zaglavile su se sa svojim čeljadima milim u samotnoj vrelini julskih ljetnjih dan. Helem, ko zna možda je i danas tako?!
A sad par zabilježenih redaka o prijašnjem životu Starog grada
A sad par zabilježenih redaka o prijašnjem životu Starog grada. Pokojni, dipl.ec. Živan Petković u objavljenoj knjigi iz daleke 1990. godine pod nazivom „Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja spominje“ spominje kako je prema popisu stanovništva BIH iz 1895.godine, objavljenog 1905.godine u maglajskom kotaru živjelo 25028 stanovnika.
Prema podacima Bosanskog glasnika iz 1907.godine, sem protokolisanih firmi Mehmed Mulabdić, Ibrahim Mulabdić, Aleksa Arsenijević, Mustafa Smajić, Jakob Stern, i drugi, u tom periodu postojao je i hotel sa pet soba i kasinom. Zatim, Apoteka Mr. ph. Rudolfa Loebela, obučarska radnja Danona Isaka… Uz to, isti izvor navodi i postojanje Osnovne škole, Mekteba, pošte, te biciklističkog kluba. Posebno je zanimljivo formiranje Privredne Banke d.d. u Maglaju iz 1920. godine čiji si inicijalni akcionari i dioničari bile poznate maglajlije, Uzeirbeg Uzeirbegović, Edhembeg H. Uzeirbegović, Ašir Topčagić, Husein Smajlagić i Halil Osmanagić.
Mirić, 12.35h
Maglaj, 05.08.2018.
*Begzada-Stvarni lik čija kuća nalazi se na slici