Starica │ Oni koji čuju tišinu
Ponekad je teško pronaći sebe. U praznini. U ponorima vlastitih grešaka. Kroz suze i bol.
I baš u takvoj praznini, stojao sam. Sam. Stajao sam na raskrsnici gdje se put susreće s vlastitom sjenkom. Može bit’ da je bila godina 2006.-ta. Bolna i tužna.
Stajao sam. Sam. I posmatrao oko sebe tišinu. Gradska svjetla su mi šaptala tišinom nešto o hrabrosti kao da znaju sve moje tajne koje sam zakopao duboko pod osmijehe.
No gradska svjetla nisu znala da sa svojim tajnama sam i rane duboko zakopao u sklonište osmijeha, opraštajući sjenama koje su me teško ranile. Oprostio sam im sve.
Starica i ogledalo duše
Stajao sam na raskrsnici. Sjene prošlosti su prolazile.
Nitko me ništa nije pitao, nitko me nije gledao, nitko me nije tražio. Sve dok se nije pojavila Starica — u haljini boje lavande, s britkim pogledom i mudrim očima punim života koje nisu bile stare ni sat. Stajao sam na raskrsnici, pa ipak… Nije me pitala za put. Samo mi je pružila ogledalo malo, ali sjajno — ali ne ono koje pokazuje lice, već ono što odražava dušu. Tiho je prozborila.
“Ti još uvijek slušaš tišinu, zar ne?” rekla je. “To znači da nisi zaboravio. Da znaš kako iscjeljenje ne dolazi uvijek iz odgovora, već iz prisutnosti.”
Uzeo sam ogledalo duše u lijevu ruku i vidio sam sliku sebe, ne mene sadašnjeg, već mene kako popravljam pukotinu u nečijem srcu — nečujno, bez riječi. Vidio sam moju ruku s perom u ruci iz kog Božanstvene zlatne zrake zacjeljivale su nečije srce. Gledao sam.
Srce mi je zadrhtalo. Suze su potekle same kao lijek za prošle dane. Gledao sam tu sliku. Bio sam to neki drugi ja. Posmatrao sam sebe – tišinom.
Posmatrao sam. Bio je to čin koji od nikog nije tražio priznanje, Jednostavno, čin učinjen samo iz ljubavi. Ali da će ostati upisan u svemiru, znao sam.
Kada sam podigao pogled, starice više nije bilo. Stajao sam na raskrsnici. Sam. Stajao sam na raskrsnici gdje se put susreće s vlastitom sjenkom. Iza mene stajalo je ništa. Ispred mene stajalo je ništa. Samo tišina ulijevala je nadu. Znao sam da dalje krenuti moram – sam.
Staricu nikad više nisam vidio. Samo je ostao trag svjetlosti na mom dlanu — kao podsjetnik da je istina često skrivena u djelima koja niko ne vidi, osim neba, Boga i Onih koji čuju tišinu.
👀 Istraži po kategoriji
Zabavi se i istraži po kategoriji. Pronađi korisne savjete, trikove i informacije koje će ti biti od pomoći. I naravno, reci nam koji ti je članak bio od pomoći ili o čemu da pišemo kako bi ti pomogli u traženju rješenja za tvoj problem.
[list_category_posts category_id=”2736”]
Cijeli članak pročitaj i na 🔗 Tišina koja liječi
📌 Zaključak
U životu nam se događaju stvari koje ponekad ne možemo razumjeti, niti mi – niti osobe pored nas. U susret dođemo i sa izazovima koji nas dovedu pred zid iskušenja. Tada u tišini srca i duše osluškuj sebe i vidjet ćeš svjetlo i nečiju ruku nade koja ti se pruža. Ostani dostojanstven/na i hrabro kreni dalje kroz život.
Jeste li se nekada našli na raskrsnici života?
Hvala vam na čitanju kratke priče Starica │ Oni koji čuju tišinu. Nadamo se da vam se priča svidjela. Ako vas je priča dotakla, molimo podijelite je s prijateljima na mreži.
🔥 Preporučujemo
Cijeli članak pročitaj i na 🔗 Pismo svijetu – ne mrzi -još ima nade
Cijeli članak pročitaj i na 🔗 🔥 Na mostu sudbine – kroz uzdahe čežnje