Ali najdraža, sutra možda probuditi se neću. Zato pišem ti posljednje pismo. Umoran sam! -Evo, izmoren od silne borbe mene, i tebe u meni, padam u slabost bolnu. No, još sam živ. Živ, jer ti djelići tebe u meni ne daju mi da umrem. I evo me sad ležim na postelji bijeloj pod cvjetovima Bagrema, izmoren najvećom bolesti današnjice. Pored mene pokoji ispušeni čik cigarete, i bezbroj ledenih flaša Konjaka. Išao bih doktorima, ali... Za oboljele od ljubavi kažu doktori da lijeka nema. I šta sad da se radi... I eto tako, najdraža, onaj koji iskreno voli, on na kraju od ljubavi oboli. Možda si ti to znala, a možda i nisi?!

Najdraža, sutra možda probuditi se neću

Najdraža, pišem ti posljednje pismo. Sutra možda probuditi se neću. Umoran sam! -Evo, izmoren od silne borbe mene, i tebe u meni, padam u slabost bolnu. No, još sam živ. Živ, jer ti djelići tebe u meni ne daju mi da umrem. Kažu mi: Voljela te! A ja ih marškam stidno i pomalo pomućene svijesti. […]