Ali najdraža, sutra možda probuditi se neću. Zato pišem ti posljednje pismo. Umoran sam! -Evo, izmoren od silne borbe mene, i tebe u meni, padam u slabost bolnu. No, još sam živ. Živ, jer ti djelići tebe u meni ne daju mi da umrem. I evo me sad ležim na postelji bijeloj pod cvjetovima Bagrema, izmoren najvećom bolesti današnjice. Pored mene pokoji ispušeni čik cigarete, i bezbroj ledenih flaša Konjaka. Išao bih doktorima, ali... Za oboljele od ljubavi kažu doktori da lijeka nema. I šta sad da se radi... I eto tako, najdraža, onaj koji iskreno voli, on na kraju od ljubavi oboli. Možda si ti to znala, a možda i nisi?!

Najdraža, sutra možda probuditi se neću

Posted on Posted in Autorski članci, Popularna psihologija │Otkrij tajne ljudske duše

Najdraža,

pišem ti posljednje pismo. Sutra možda probuditi se neću. Umoran sam! -Evo, izmoren od silne borbe mene, i tebe u meni, padam u slabost bolnu. No, još sam živ. Živ, jer ti djelići tebe u meni ne daju mi da umrem. Kažu mi: Voljela te! A ja ih marškam stidno i pomalo pomućene svijesti. Tjeram ih, a volio bih da ostanu kao sjećanje na neki ljepši život. Marškam ih da idu tamo negdje daleko nekog drugog zajebavati. -Jer meni je dosta svega.

Ah, a nekoć sam te crne kose zaista volio. -Volio, i nosio nevidljivi teret otiska prošlog života na duši. I evo me sad ležim na postelji bijeloj pod cvjetovima Bagrema, izmoren najvećom bolesti današnjice. Pored mene pokoji ispušeni čik cigarete, i bezbroj ledenih flaša Konjaka. Išao bih doktorima, ali… Za oboljele od ljubavi kažu doktori da lijeka nema. I šta sad da se radi…

Pa i ova slabost moja mi kaže, da te još mnogo ima u meni. Šta ću? Možda je moj usud takav da ružu gledam a da je ne dotaknem, da je pomirišem a da ne uzberem,… možda. U stvari, koliko potrebno je ljubavi nekom dati, da najdraža zna da ju iskreno voliš? I šta je to uopšte život, Mirela? Ja volim tebe, ti voliš njega, a on voli nju… i gdje se taj krug ljubavi odista zatvara?!

Nemoj mi suditi što te volim, već potraži me u cvrkutu ptica pod prozorom tvojim koje na ledenom snijegu hranu za sebe traže. Sjeti me se u decembru. Sjeti me se tada, mila moja! Sjeti me se, ne ovakvog umornog od ljubavi. Sjeti me se, onakvog sa osmjehom na licu, kakvog voljela si vidjeti me.  Sjeti me se kao drage ptice. Sjeti me se, i ne zaboravi.

Još jedna noć se bliži. I bolova ovih ja se bojim. Pišem ti, da živiš sretna. Sreću traži u ljepoti malih stvari. Nemoj gubiti vrijeme na budalaštine kojima te truju mnogi oko tebe. Oni, kada ti kažu da sretna ćeš biti kada budeš imala veliku kuću i dobar stan… i još mnogo toga. Vjeruj mi, lažu te. Živi sada, i ovdje. Živi za svoje dijete. Živi za male stvari koje će ti uljepšati dane i noći. Jer samo tako sretna možeš biti.

Znam da ponekad znaš biti nesigurna u sebe. I to je u redu, mila moja. No nemoj se bojati života. Ja neću ti pisati više, jer želim da budeš sretna. No budi sigurna, da draga ptica na ramenu tvom uz tebe uvijek će biti. Pozovi je tiho mislima, i ona će doći da te utješi, da nasmije, da te podrži…

Vidiš, šta je život? Evo opet i, kiša pođe da pada, a ja kišobrana nemam. Živim sam pod cvjetovima bijelim Bagrema starog. I imam samo tvoje srce uza se. I ono mi dušu lednu grije i čuva od studi. Eto što je život, iznenadi nas nekad srećom, nekad bolom. Možda baš zbog toga zanimljiv je?!

Sutra? Šta je to sutra, i šta ono nosi? Sutra ću skinuti paučinu sa umornih očiju, reče mi zaljubljeni stari lav. Sutra će moja komšinica oprati tepihe, kaže bit će ljepši dan. Sutra ću joj reći da je volim, reče mi prijatelj. Sutra ću ostvariti svoj san, napuštam ovaj jebeni posao, reče mi konobar za šankom. Dođe sutra, i pada evo kiša, komšinica je u kući. Zaljubljeni stari lav pored mene sjedi i kaže sutra ću joj reći da volim ju.  I konobar eno za šankom radi i dalje. Sutra, možda ti napišem opet pismo, sutra, sutra, i sutra…

Ali najdraža, sutra možda probuditi se neću. Zato pišem ti posljednje pismo. Umoran sam! -Evo, izmoren od silne borbe mene, i tebe u meni, padam u slabost bolnu. No, još sam živ. Živ, jer ti djelići tebe u meni ne daju mi da umrem. I evo me sad ležim na postelji bijeloj pod cvjetovima Bagrema, izmoren najvećom bolesti današnjice. Pored mene pokoji ispušeni čik cigarete, i bezbroj ledenih flaša Konjaka. Išao bih doktorima, ali… Za oboljele od ljubavi kažu doktori da lijeka nema. I šta sad da se radi…

I eto tako, najdraža, onaj koji iskreno voli, on na kraju od ljubavi oboli. Možda si ti to znala, a možda i nisi?!

Odlomak iz romana u nastanku “Mirela u očima stranca”