Dug jezik a kratka pamet u jednom insanu ne donose ništa dobro!
Dug jezik a kratka pamet u jednom insanu ne donose ništa dobro! -Posebno kod žena, tako je birvaktile dok smo za sofrom na šiltetima sjedili mi djeca a do nas stariji duhanili duhan i ispijali kahvu, govorila rahmetli stijena od žene, moja majka Fata. Mi djeca, smijali smo se tome ne razumijevajući šta nam majka veli, ali smo jasno osjećali vrelinu i miris sofre pred nama, i rež pečeno domaće pile, i zarudjelu pitu krompirušu, i kajmak što sa domaćeg mlijeka opija.
Dok smo za sofrom sjedili lijepog ahlaka bi bili jer djed sjedio je u blizini. A glavu kuće i njene riječi pa i geste uvažavalo se što bilo je nepisano pravilo koje moralo se poštivati bez izuzetaka. Djed visok i muževnog izgleda uz usne koje najčešće bile su nijeme i pogledom snažnim kojim puno i u momentu sve jasno kaziv'o bi. Iz njegovog stasa tek'o je izvor glasne tišine čiji valovi jasno ukazivali bi gdje je granica svemu. A mi djeca znali smo pokadkad granicu tu prijeći. Kad granicu preletimo skrivali bi se u koš za kukuruz ispred kuće koji bi skoro uvijek bio pun. Tim kukuruzom žutim pokrivali smo se ako bi kakav zijan učinili a majka svemu tome umanjivala bi značaj govoreći, Fehro moj, djeca su to još.
Nismo mi uvijek nestašluke pravili, nekad i od koristi neke bi bili!
Nismo mi uvijek nestašluke pravili, nekad i od koristi neke bi bili a tada bi djed pokaziv'o onu toplu ljudsku dušu. I nagrađivani njegovom toplinom, mi djeca, bismo bili. -Eto jedne prilike kad smo sadijevali sijeno na Jorgovanu, jednoj od onih meni slatkih a sačuvanih njiva u posjedu porodice, sjećam se dobro bio je maj, djed me popeo na stožinu i viknuo: „Hajde vrti se u krug“. Ništa meni tada na stožini nije bilo jasno. Ni što su me popeli gore, ni šta trebam raditi, ni kako od pomoći biti, ni kako ću sa stožine sići… A da sam se posebno ibretio od mogućeg pada sa stožine, bezbeli jesam. Aman, ništa mi nije bilo jasno, pa ipak čvrsto sam uhvatio se za sam vrh stožine i cupk'o plaho ko uplašeni zeko po livadi maloj od tog nekog unutrašnjeg nejasnoga stanja.
A kad sam treb'o sa stožine sići čvrste ruke moga djeda dočekale bi me u naručje svoje. Dohvativši me spretno djed na tren prigrlio bi me uza se i ja bi se topio u milini njegovog zagrljaja. Sve to za mene trajalo bi vječnost cijelu i onda nestajalo k'o san. Ja bih namah istrg'o se iz naručja i poletio ka velikoj sofri na livadi spremljenoj i mirisu jagnjećeg mesa što sa roštilja širio se. Volio sam ta porodična okupljanja kad se roštiljalo i sadijevalo sijeno na sunčanom danu. A majka Fata, taj dan povazdan na nogama bi bila nastojeć’ svima pri ruci da bude. I ni na čemu škrtarila nije a ponajmanje ne na svom osmijehu slatkom i stihu kratkom koji iz nje izlijevao bi se poput čistog izvora sa vrela Bosne.
Duša puna oprosta majka Fata, rođena Cvrčak za mene je heroj.
Helem, duša puna oprosta majka Fata, rođena Cvrčak za mene je heroj. Šta je sve prodeverala kroz život i uz svog Fehru, malo ko zna?! Doživjela je u djetinjstvu bose noge! Izdržala teška vremena gladnih dana! K'o žena nije dozvolila da joj piće njenog Fehru otme od života! Preživjela je ratni izgon iz vlastitoga doma i smrt vlastite djece i uz to opet zadržala dostojanstvo i dušu punu oprosta za sve.
I takva udarana životnim bolom a u inat životu skupljala je izvore mudrosti i snagu unutrašnje ljepote duše i dijelila ih s nama. Često bi nam pripomenula kad vikendom u Šeheru kod nje na kahvu bismo svratili: „Djeco, znate li da društvo pamet čuva?! Čuva, čuva, dobro društvo pamet čuva zaista, no u tom društvu ne budite duga jezika i pameti kratke. -Jer ako se nađete u lošem društvu, a loše društvo nikome dobra donijelo nije, znajte da loše će te proći.
„Djeco, znate li da društvo pamet čuva?!
I ne vrijedi samo to ako si u društvu. To vam velim, jer i u braku, a posebno žensku od koristi bi moglo biti ako znade skratiti jezik u vakat kad nešto izmakne se kontroli–Jer mili moji, riječ ujeda i boli mnogo više nego samoća ili dobiveni šamar. Sad znam dobro da moja majka Fata znala je dobro šta nama djeci govori. Imala je pored sebe Fehragu koji pola svog imanja propio je. I naučila je dobro kad vakat je da se mudro šuti.
A moglo bi se reći da mom djedu Fehri k'o momku kašika u med upala je?! No nažalost on tu kašiku oblizati nije znao. Helem, sad kontam nešto o majčinim riječima o društvu i koliko je u pravu?! No usput i dilema mi se javlja, nije li ga baš to društvo sa kojim uzastopne noći druženja dijelio je, u zijan i na loš put možda navelo ga je?! Po riječima Huse Isića, djed dobri posjedov'o pola Šeher čaršije je. A u piću više od polovine svog posjeda „za kravu“ je dao. Ko zna, možda baš tako sve trebalo je biti?!
Davno je to bilo, i ko će ga znati zbog čega je počeo piti?! No jedno sasvim sigurno znam da uz Fatinu i mog oca podršku, djed prest'o je piti. I on bi mi bio uvijek primjer za druge kako neki porok može se ostaviti. Volio sam djeda i nedostaje mi njegov topli zagrljaj a majke Fate mudri biseri. Od njih dvoje zaista dosta sam naučio! A i nekako baš kroz život od starijih sam mudrosti upija'o ma gdje god da se ja nalazio.
Ko zna, možda baš tako sve trebalo je biti?!
A u piću stari kažu sve počinje sa jednom poslanom turom komšiji i prijatelju?! -Pa ti on turom uzvrati i tako se nastavi do kasno u noć. A bezbeli onda u sitne sate pređe se na dug jezik i kratku pamet koji u kafani nikome i nikad ništa dobro ne donose. Čak ni onima koji u piću ne znaju šta rade a nit’ gazdi koji od pijanaca traži kratkoga šičara, nije li tako?!
Helem, dug jezik a kratka pamet u jednom insanu ne donose ništa dobro! -Posebno kod žena, tako je birvaktile dok smo za sofrom na šiltetima sjedili mi djeca a do nas stariji duhanili duhan i ispijali kahvu, govorila rahmetli stijena od žene, moja majka Fata. Mi djeca, smijali smo se tome nerazumijevajući šta nam majka veli, ali smo jasno osjećali vrelinu i miris sofre pred nama, i rež pečeno domaće pile, i zarudjelu pitu krompirušu, i kajmak što sa domaćeg mlijeka opija.
Danas mi djeca, ostali smo sami i evo u vremenu ispred nas sad više nema šilteta majčinoga. I na sofri sjaja rež pečeno domaćeg pileta. Nema više nit’ slatkog mirisa zarudjele pite krompiruše. A nit’ kajmaka što sa domaćeg mlijeka opija. Nema ni ukusnog jagnječeg mesa sa Jorgovana a ni porodičnih okupljanja više nema. Ali ima u nama djeci ona njena spremnost na oprost i dobra duša koja tek sad shvata da dug jezik a kratka pamet u jednom insanu ne donose ništa dobro! Posebno ne, na ovom vaktu i zemanu.
S posvetom rahmetli majki Fati i djedu Fehri Đuhera!
Voli vas iskreno vaš unuk!
A.Đ.
Mirić, 19:41h
Maglaj, 26.07.2018.