Rasplela je kose
Rasplela je kose jutros jesen stara,
na obali Bosne sa mnom razgovara,
pa mi šumom vala duši sjetnoj veli,
duša moje drage da me srcem želi.
-Uplela joj kose nit srebrene rose,
U džamiju idu njene noge bose,
svako jutro tu se znaj, draga ti moli,
Bogu dragom, za trun sreće, jer te voli.
Pa što čutiš tugom pjesniče moj vrli,
kad dragana slatka želi da te grli,
a ti stalno u daljine neke bježiš,
‘mjesto njoj, lošem putu pijanca težiš?!
Moja majko, jeseni dobra stara,
šta ću kad me ona sa drugime vara,
kako srce sretno sa njom bi to bilo,
rec’ pjesniku, mila moja dobra vilo?!
Nit’ te vara, nit’ po mahali se skita,
znaj, bolan pjesniče, samo za te pita,
pa zbog tvoga „zuluma“ hudi od tuge,
misleć’ da ti stalno žene ljubiš druge.
Ne zna draga da plače pjesmom ti duša,
pod Brezom na obali Bosne da sluša,
poj slavuja što vida jutrom ti rane,
ne zna kako tebi teško zora svane.
Moj pjesniče, zato jutrom za njom kreni,
kad je sretneš samo mene ti spomeni,
vjeruj meni, nas dvije dobre smo druge,
reći ću joj da ne ljubiš žene druge.
Idi, idi u susret joj odmah kreni…
Mirić, 07:02h
Maglaj, 28.10.2017.
Ažurirano, 18.02.2024. godine, 09:59h
Preporučujemo