Šta će reći svijet, pobogu, sine?
“Šta će reći svijet, pobogu, sine”, mislima mi se viju jutros materine rijeći i riječi jednog sijedog starca izrečena srcem. Nekada u neka druga vremena kad riječ starijih s poštovanjem se primala, mudri starac s francuskom na glavi iz komšiluka mog mi reče: “TKO SE ŽENI NA BRZINU, NATENANE SE KAJE.”
I evo me, ja plešem mokar, iako umoran od traganja sivih, nada još živi. I gledam, prvi suton lagano se budi. Dok akšam iz prikrajka sve snažnije vreba, vjetar uz mene pleše. I kiša sve glasnije staru pjesmu vije dok munja silovito iz daljine svira.
Ja plešem i nakon svih ovih godina. Ja plešem i nakon svih životnih iskustava. Plešem i sjećam se starog mudraca s francuskom na glavi i njegovih riječi: “Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?! I tek sada dok kišne suze bistre mi um ja u potpunosti razumijem šta njima želio mi je reći…
Đorđe je volio rakiju
Moglo je to biti negdje u neko vrijeme drugo, more bit’ 1989., tamo baš u vrijeme kad rađaju šljive ranke crvene od kojih moj komšija Đorđe svake godine pekao bi rakiju ljutu. Đorđe je bio dobar čovjek, djeci je davao da se skrivaju u avljiji njegovoj dok žmirke se igraju i dijelio bi nam ponekad bombone slatke. Zanimljiv je bio komšija Đorđe, onako crnokos i krupan. Nismo ga se bojali, iako, milicioner po zanimanju je bio.
Ljeti, skoro pola muškaraca iz mahale zvane braća Bosanci koja dobih naziv po braći Asimu i Ahmedu Bosancu kujundžiji, nekako uvijek u isto vrijeme u njegovu avliju bi se svilo. I tih dana iz njegove avlije njegove specifičan miris bi se sokakom našim širio. Tada u avliji janjac se okret'o i pjesma vesela čula duboko kroz noć. A kazan je bio centralna figura oko kojeg se vrtilo baš mnogo ljudi.
Veli Đorđe, rakija je lijek
Đorđe je volio rakiju, ali nikad ju nije pio. I baš to što je ne pije, mene je uvijek zanimalo. I jedne godine onomad kada sam k'o zreliji muškarac napokon ušao u njegovu avlji, saznadoh iz usta njegovih zašto svake godine peče rakiju zdravu. Veli Đorđe, rakija je lijek a da zna narod mnogo češće bi je k'o lijek koristili. I trave su lijek, i kunica, i majčina dušica, i mnoge druge a narod ko narod ne trči za znanjem, pa i ne zna da ako spojiš travu sa rakijom da može se mnoga bolest izliječiti.
I slušam ga kako dalje priča kako dok je svijeta bit će i budala koji će da pretjeruju u svemu, pa tako i u piću. E njima takvim, veli Đorđe, pomoći nema i njima svaki litar on naplati pristojno. U njegovoj avljiji, baš prvi put kad sam se približio Đorđetovom kazanu, prvi put sam sreo i Rumenku. A tko bješe Rumenka znalo se poodavno u sokaku?!
„Žene su potrošna roba k'o i sve drugo što je na ovom nestalnome svijetu.“
U to vrijeme bio sam klinac i sve me zanimalo. Doduše, u to vrijeme najviše su me zanimale žene i ono što one nose skriveno pod suknjom, ali i u sebi. Ja klinac, nisam baš dobro poznav'o žensku svitu i njihov mozak, al’ u sokaku znalo se k'o je glavni švaler i koga za savjet treba upitat’ kako i čime ženu obrlatit’. Rumenka je za njih bio zakon. Naprosto su se lijepile za njega, a da niko u sokaku još provalio nije u čemu je štos, i zašto žene lete za Rumenkom?! Neki iz sokaka su pričali da ima vel'ku onu stvar. Dok drugi su tiho došaptavali se da ih on rakijom opija i zavede?! Ko bi ga znao kako, no sasvim sigurno bijaše da Rumenka uvijek je novu ženu vrtio oko sebe i od Đorđa da je kupovao rakiju.
Helem, znalo se uveče, pred akšam dok prvi tanani noći oblačci nad sokakom se sviju skupi se mladež iz sokaka i sluša priče seoskog don Žuana, Rumenke, koji onda započne s pričama od Kulina bana pa sve do naših dana. I do jutra mi tako ne bi stali, no uvijek nečija mater s imenom nečijim naglasila bi da je fajront u sokaku. I ne bijaše nam uvijek pravo kad nečija mater glasnim majčinskim cvrkutom prekine nas u pola njegove priče. I tako ponekad ostajali bismo uskraćeni za kraj i misterija bi se uvukla u naše mladalačke misli. Don Rumenka je svaku svoju priču započinjao sa riječima na njegovim često ispucalim usnama: „Žene su potrošna roba k'o i sve drugo što je na ovom nestalnome svijetu.“
Starac s francuskom kapom na glavi
Još jedan lik, starac s francuskom kapom na glavi bio je glavna faca u sokaku. E njega su svi poštovali, i Đorđe prekaljeni milicioner, i don Rumenka švaler i crni Božo s Voljevca. I svi oni bi se srijedom oko podne našli kod Čabre u kafani, doduše ne za istim stolovima sa kockastim stolnjacima. Svako na svojoj strani života pisao bi kroz kafanske susrete neke svoje priče, dobre ili loše, svejedno.
Jedne srijede tako, mater me poslala pravo kod Čabre, helem nešto da joj ko biva donesem od gazdarice Subhije. Nebo je bilo sivkasto ko da će kiša, i nije mi se iskren da budem mililo kod Čabre ići jer puno svijeta brate u kafani bude. Al’ što mater ili otac kažu bezbeli u to vrijeme moralo se učiniti. I krenem ja tako sa svojim mislima o jednoj prelijepoj djevojci sa plavim očima, put Čabrine kafane, kad iz tih misli prenuh me Starac s francuskom kapom na glavi.
Veli Starac s francuskom kapom na glavi: „Sabah hajrullah, sine! Kojim dobrom ti ovako u kafanu stižeš? Hajde popij sa mnom jedan čaj, dobro će nam obojici doći. I diže ruke prema meni k'o da će mi dodati jednu svoju da me pridrži da sjednem, da ne upadnem od straha kojeg osjetio je na mom crvenome licu. Vidio je on da zbunjen pozivom njegovim sam bio. Bilo me je strah al’ usudim se sjesti, i tako započne moj prvi razgovor sa Starcem mudrim s francuskom kapom na glavi.
Efendija Čajlaković i njegova ljubav
Prozbori on, Mater mi tvoja neki dan priča kako si ovih dana nešto zamišljen i bolan, pa me zamolila da koju promuhabetim s tobom. Nemoj me se bojati, vidim ja da ti je nezgodno bolan. Znaš, ja sam proš'o, ono što ti nisi, i možda baš zbog toga mogu ti prijatelj biti. Znaš sine Almire, kada sam bio tako negdje tvojih godina, tamo daleke, mogla bi biti 39-ta, baš pred sam rat 41-e, na ovom istom mjestu meni je prišao Efendija Čajlaković koji je u Maglaj stigao iz Dervente.
U to vrijeme, bio je oženjen čovjek, koji je sa dvoje djece i hanumom prijatnom sasvim tiho, baš neprimjetno stigao u naš grad. Dugo je ostao ovdje kod nas. I dan danas mnogi ga se po njegovim dobrim djelima sjete. Helem, ispričao mi je kako ga je žalosna ljubav natjerala da u Hodže ode kako bi smiraj duši naš'o jer vjera je lijek za dušu.
I baš nekako na ovom mjestu, iz njegovog umilog glasa istekle su riječi oblivene suzama. Volio je jednu smeđokosu Ajku iz Gornjeg Višnjika. Ajka bijaše mlada, vrcava i lijepa poput najljepše ljubičice. I pri svakom koraku svom kroz GornjI Višnjik mamila bi muške uzdahe i poglede. Helem, ni efendija u to vrijeme odoljeti čarima njenim nije mogao. Čim je zapazio njene smeđe grive i bisere oko vrata, obeć'o je sebi da će pokucati na njena vrata. I tako i bijaše. Ne prođe ni dvadesetak dana, zaputi se on ka dvorima njenim.
Život na kraju sela
Ali roditelji Ajkini su bogati bili koliko se u to vrijeme moglo biti, a on bijaše sirotog porijekla. No to ga sputavalo nije da je voli i nisu ga brinule matere Sevle suze i riječi: “Šta će reći svijet, pobogu, sine“. Njih dvoje, skriveni u ambaru ispred njene kuće, mladi, zaljubljeni i ludi, pričali su par puta i tu bijaše rođena već ljubav. Sanjali su o sreći, i o tome kako će mnogo djece imati.
No otac njen strog i promućran udaju kćerke nije dozvolio. A on Čajlaković mlad, nadobudan i pun sebe prihvatiti nije to mog'o. I trideseti dan ukrade ti on Ajku i odvede je daleko gdje ni mater rođena njegova pronašla ih ne bi. Živjeli su tako šest punih godina i onda puče tikva između njih. Ona iz bogate porodice nenaviknuta na sirote kute svoje kuće sve teže je podnosila težinu koju joj je život natovario na leđa. I ne prođe mnogo vremena a Ajka Čajlakovićeva napusti ovaj svijet zbog života na kraju sela. To je našeg Efendiju Čajlakovića slomilo.
Tri godine poslije hudio je na sav glas. Budio se umoran i sam. Budio se u tmini sobe male bez ikoga svoga. Budio se uplakan i ostavljen. Samoća boli, a on mlad mislio je da sa životom završio je priču. I onda tako, jedne prilike kraj Čajlakovića kuće male, selom prolazio je neki tuđinac iz tamo drugoga sela i reče mu: „Sinko okreni se vjeri i čini dobro svakome ko od tebe dobro zatraži, i ako budeš dobro u prilici da činiš, ne traži za sebe ništa zauzvrat. I tako, Čajlaković učini što tuđinac mu reče, ode u efendije i život mu se promijeni.
“Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?!
Moj Almire, ovo ti ne pričam da bih i ti u efendije otišao, već ti pričam moj sinko, da sve sa dobrim razlogom na ovom dunjaluku se zbiva. I kad se neko rodi, i kad se neko razvede, i kada neko umre. I kad pšenica ne rodi. I kada slavuj na grani započne svoj poj. I kad tvoja mati tugu bere, i kad otac pijan kući sa njive se vrati. I kad ti odlučiš da se ženiš, akobogda… No kad odlučiš da se ženiš imaj na umu što ti sad kažem: “Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?!
Znaj sine, i mater se tvoja pita, da nije možda za ženidbu vrijeme sine? Zato sad i muhabetim sa tobom. Ti znaš, a i ja znam da ti oca više nemaš, nego što ga imaš, nije li tako?! I to što se otac okren'o piću, more bit sa nekim razlogom dobrim se zbiva. Ne treba nikoga kriviti za njegov život i sudbinu koju mu je Bog odredio. Pomozi ako možeš, i nikome ne odmagaj, sinko. To je pošteno i od Boga milo.
Još nešto znaj sine, žene su ti poput najljepše izvorske vode.
Još nešto znaj sine, žene su ti poput najljepše izvorske vode. One su lijek. Zaista lijek muškoj duši. Zapitaj se, zašto ih je Bog stvorio, i rek'o da su one naše njive. Sinko sa ženama treba brižno, pažljivo i sa poštovanjem ophoditi se. Možda si mlad i dovoljno nezreo. -Pa ti mogu zvučati nejasno ali sinko ja sam proš'o ono što ti nisi, pa ti zbog toga iskren prijatelj mogu biti. I žene prijateljice jako dobre mogu biti. -No najprije su za nas one žene, ona naša druga ljepša polovina, tako je to po ljudskom ali i po Božjem određenju, zar ne?!
No žene, k'o žene, nijedna nije ista, k'o što to nisu ni naše izvorske najljepše vode. Ti znaš da izvorskih voda svugdje ima?! Ti znaš da one utole ti žeđ?! Ti znam da one strancu i putniku namjerniku olakšaju put?! Ti znaš da one daju ti snagu?! Ti znaš da one znaju slanog ukusa biti?! Ti znaš da kapljicama vode hraniš sjeme a onda da ono u nešto nikne?! Ti znaš da oko nas su rijeke i mora satkane iz kapljica vode i da nijedno more a nit’ rijeka nije ista.
No isto tako znaj sinko, da i najljepše izvorske vode na kraju mogu postati mutne, što zbog muških strasti i brzine vrele, što zbog ženskih osjećaja i čistoga hira. Nemoj sinko dozvoliti da te to zbuni, prepadne, u strah odvede, ili na put očaja navede. Ljubav je sve to. Ljubav je poput vode nestalna i promjenjiva. I nikada s ljubavlju nisi 100 posto na čistu.
Sinko, razmisli dobro
I na kraju sine, mati ti se mnogo za tebe zabrinula a ti nju obraduj lijepom riječju jer lakše će primiti svaku tvoju odluku. I ne brini se ma šta god da odlučio. I ovo što pričamo za ovim stolom sa dobrim razlogom u naše živote je došlo. Vjerujem da te ljubav Almire, mući. Zato sinko, razmisli dobro ako si namjerio neku odluku u životu da doneseš uvijek dva puta mjeri a tek treći sijeci. Želiš li se ženiti, Almire, zapamti: “Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?!
Nešto kontam sve dok on priča, šta se mati ima miješati u moje stvari? I šta se stari starac petlja u moj život? I šta je koga briga šta mene mući? I šta je koga briga koga ja volim? I šta se koga tiče kada ću se ja ženiti?
„Šta će reći svijet, pobogu, sine? -Što se ne ženiš, sine?”
Sutradan Mater, na uvo mi šapnu da ne čuje mahmurni mi otac: Jesi li prič'o šta s Efendijom Atifom, on je blag ali i pravedan. I dodate tihim šapatom, brinem se sine, brinem jako: „Šta će reći svijet, pobogu, sine.“ -Što se ne ženiš, sine?
Rekoh jesam majko pričao s mudrim starcem iz našeg sokaka. I rek'o mi je da zapamtim jedno: „Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?!
I evo sada dok plešem mokar, iako umoran od traganja sivih, nada još živi. I gledam, prvi suton lagano se budi. Dok akšam iz prikrajka sve snažnije vreba, vjetar uz mene pleše. I kiša sve glasnije staru pjesmu vije dok munja silovito iz daljine svira.
Ja plešem i nakon svih ovih godina
Ja plešem i nakon svih ovih godina. Ja plešem i nakon svih životnih iskustava. Plešem i sjećam se starog mudraca s francuskom na glavi i njegovih riječi: “Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?! I tek sada dok kišne suze bistre mi um ja u potpunosti razumijem šta njima želio mi je reći…
I sad evo čujem riječi matere moje koje odzvanjaju mislima mojim i kako joj lijepim riječima odgovaram: Jesi li prič'o šta s Efendijom Atifom, on je blag ali i pravedan. – Jesam majko pričao s mudrim starcem iz našeg sokaka sa francuskom kapom na glavi. I rek'o mi je da zapamtim jedno: „Sine, tko se ženi na brzaka, natenane se kaje”?!
Sad znam efendija Atif, bio je blag ali i pravedan. Možda baš zato su ga u sokaku svi poštovali i Đorđe prekaljeni milicioner, i don Rumenka švaler i crni Božo s Voljevca.
Mirić, 10:19h
Maglaj, 15.07.2018.