Nedeljom volim razmišljati o tebi
Nedeljom volim razmišljati o tebi! –Znaš onda, sklupčam se u klupko na sečiji uskoj, glavom naslonjen na stari dotrajali prozor i tražim tebe među hiljadama blještavih nebeskih zvijezda. I takvog opijenog mislima o tebi zatekne me zora bijela.
A nisam li ti pričao, jučer, u subotu, negdje oko dva sata po podne srela me ona Fikra iz Mahale donje (Ti nju znaš a zna i ona tebe) što je u mene onomad bila zaljubljena (a mislim da je i dan danas zaljubljena do ušiju) i pitala za zdravlje?!
Fikra se isprsila poput Napoleona Bonaparte
Priznajem, Fikra se isprsila poput Napoleona Bonaparte tačno onako kao kad se ide u novo osvajanje. Jest majke mi, sve bliže htjela mi je biti. Pa tko bi odolio njenom veselom osmijehu i neobičnom šarmu? A još da je vidiš kad uvije duge smeđe uvojke, tko u zagrljaj poletio joj nebi?
Pričao sam ti jednom o njoj, (no naravno nisam ti spomenuo da mi se nabacivala a da sam ja njene napade stojički odbijao). Ona se trudila da osvoji golemi bedem kojeg oko mog srca ti, stvorila si. Stojali smo tako u razgovoru nekih dvadesetak mučnih minuta .
Mehkim ljubopitljivi glasom, nekako baš poput tvoga (ko zna možda te svjesno kopirala jer par puta na našem mjestu nas je srela), priupita me iskreno: Almire, što si neveseo, treba li ti štogod? Vidiš, meni zaista je drago što sam te srela, a ti nekako nikakav?
Nedeljom volim razmišljati o tebi
A šta na to da joj ja kažem, moja Mino? Šta da joj saopštim kao hladnu vijest i gorku činjenicu a da bude blago i da je ne uvrijedim, zašto smo nas dvoje, Fikra i Ja u raskoraku? Kako da joj kažem da si mi ti postala navika i da odlučio sam trčati iscrpljujuće dugi maraton za tobom i nedeljom koja sutra mi stiže? Šta joj reći a ne potopiti joj nade u ljubav i u taj čas jer ona je taj tren ko lakonoga srna skakutala ka meni? Kako da joj kažem da ja: Nedeljom volim razmišljati o tebi!
Moram li biti surov i direktno joj reći šta na srcu mi leži, da nas dvoje sasvim dva suprotna smo svijeta? A opet ponekad pomislim, kako se život sa nama muškarcima „kviza asocijacija“ poigra, moja Mino? Fikra je slatka, slagao bih da nije. Ona je žensko i ima sve što jedna žena treba da ima. Ima ona i dušu, i srce i dobre ženske atribute. I šta još treba drugo muškarcu pa da uleti u krilo njeno? Zašto nikad nisam pomislio da omrsim se o njeno božanstveno tijelo?
Jesam li ja…
Jesam li ja time tuka, ili se samo nekih svojih tradicionalnih principa držim? Hoću li se nekada poslije kajati? Da li bi je tada iskoristio? A šta ako ona (ili bilo koja druga cura) možda zaista sa ljubavlju htjela je taj topli zagrljaj, pa ma šta sutra da bude ili da se desi (Trudnoća nenadana, raskid veze ili gašenje ljubavnih nada)?
Ponekad me zagolicaju te neke nestašne misli koje kažu da trebam dobro naučiti pravila života kako bi dobro jednom znao njih i prekršiti?! -Jesam li u pravu il me misli na krivi smjer navode? Možda se za takve stvari treba roditi. Možda se i ne mogu naučiti, ko će ga znati? A šta ako zbog svojih snova okrenuti tebi, i dugog martona i nedefinisanih misli prespavam život cijeli? A šta ako…
Kako da joj kažem
Kako da joj kažem da ja: Nedeljom volim razmišljati o tebi i da trčim dugi maraton ljubavi ka tebi! Svjestan sam rizika da možda na cilj neću stići ali sve velike ljubavi sa sobom nose i dašak velikog rizika, nije li tako?! Hoću li se kajati zbog neistrčanih utrka života koje istrčati sam mogao a nisam zbog moje pameti takva kakva jest ili možda zbog usuda samog?
Vidiš li Mino po kakvom ja sve vremenu za tobom trčim?! Hoće li ti ikada moja želja i namjera da te stignem nešto značiti. Eto sinoć, kasno u noći, kao da je namjerno htjela, pred prozorom starim, čvrstim korakom stupala je Kiša. Kiša, moja stara druga, i njene kapi-moji saputnici. Znam, ljutila se.
Ljutila na mene. Pa, iz inata nekog balkanskog, bivala je, bivala sve žešća, jasnija i glasnija u svom oštrom glasu. Htjela je! -Htjela je, da je čujem. Valjda, ugledala mene slučajno, prijatelja dragog, onako zanesenog i naslonjenog na sjećanja stara. Htjela je da pričamo?!
A o čemu, uopšte, mogli bi pričati nas dvoje, nego o ljubavi?! Znaš, i kiša je jednom voljela tajno. I stoga, sada uvijek, s vremena na vrijeme isplače teške boli. Nada se ona, da bol jednom će da mine.
Pričala mi je, kako cijela htjela mu se dati, ali da on nije čuo svirku iskrene joj duše. Slušao sam ju cijelu noć. Čula je i ona, treptaje mene. I tako, sasvim slučajno, u majskoj noći postali smo drugari, Kiša i ja!
No sinoć, nekako za priču nisam baš bio
No sinoć, nekako za priču nisam baš bio. Daljina me tišinom vukla sebi i široki mostovi preko kojih bi trebao priječi. A ona, Kiša, jaranica, trudila se pokrenuti me. Probuditi me iz sna bez kraja, bockajući kapima moje suzne oči. Plakala je ona, plakao sam ja, samo to vidio niko nije.
Znala je Kiša, da volim nedeljom razmišljati o tebi. No sinoć, nekako za priču nisam baš bio, a znam da opet pričao bi joj o tebi. Pričao bi joj o jednom danu, jednom lijepom danu… Ne o noćima, jer pobogu, zašto u svakoj priči baš sve noću odigra se slatko?!
Pričao bi joj o namjernoj srčanoj mani duše ti. Znaš, koliko god ljutila si me njome, jer često u sridu kao alkar u boju-pogađala si, toliko isto njome uljepšavale si mi dane. Evo smijem se. Baš slatko smijem se tebi. Oh kako je lijepo imati tebe, i smijati se nekom. Smijati se dušom i srcem tebi, moja snježna pahuljice. Znaš, znala si ti i ledena baš biti, ne mogu to kriti.
No sav taj led, nestane u trenu, kad skupa sami šetamo u svemiru. I lutamo, i lutamo u tišini, među zvijezdama skriveni. A onda, na tren stanemo naglo, i osluškujemo… A tad, iznenada, začuli bismo smo i, šapat neodlučne Venere što iz daleka umilim glasom priča o ljubavi.
Ah, tako sklonjeni među zvijezdama, maštali smo kako Mjesec noću boji nebesko platno duginim bojama. A onda, rukom posegnuo bi za dugom, a ti za mjesecom žutim. Držali bi se za ruke i lovili sreću. Zar nije tako, mila moja obrvice?
Oh, kako je lijep bio taj dan
Oh, kako je lijep bio taj dan. Oh, kako su ti dani bili lijepi… Eh, kako je lijepa bila tvoja mana. Zaista kako su bile lijepe sve tvoje mane… Moja snježna pahuljice.
-Taj dan rekla si mi, budi muškarac, i bori se!
-Taj dan rekla si mi, smij mi se!
-Taj dan rekla si mi, zašto uskratiti sebi dan, minut ili sekundu sreće!
Taj dan, pamtiću! I nije nestao, još vri u meni. -Vjeruj mi.
Ustaj na noge, lijenčino jedna
Sjećaš li se, taj dan, kad padao sam šta si rekla…
Sjećaš li se, taj dan, kad padao sam s golemih visina omrklih tugom, rekla si: „Ustaj na noge, lijenčino jedna, zar te može pobjediti obične nepostojeće iluzije sjena? –A ja padao sam, padao sve niže, a želio, dušom sam, da sam ti sve bliže. Jer jedina, koja padobran spasa mi željela je tada dati-bila je tvoja nesebična ruka srčane ti duše. Mogu li ja to zaboraviti?! I smijem li ja to zaboraviti?
Sjećaš li se taj dan, kako vatra sam bio. Planuo bi na tren, kao da je jedan dan-život cio. A ti? –Ti, uzela bi kantu vode, zagnjurila mi u nju „moju vrelu tikvu“, da ostanem bez daha, bez slobode, i rekla: „Polahko, ohladi glavu, hajde da se zagrlimo i legnemo na travu.“
Ja bih te dušom poslušao
A ja, ja bih te dušom poslušao!- Iako, ostao bi bez ijedne riječi, gladan tebe, i mokre kose… Smijući se sebi, i toj rasplamsanoj vreloj mojoj želji. Pa opet, tako blago, opet uspjela bi nasmijati moje lice.-Mogu li ja to zaboraviti?! I smijem li ja to zaboraviti?!
–Eh, samo kako si znala, kako si znala… Kontrolisati… -Tu žar, taj uspaljeni vrisak mene. Ti, ženo s najljepšom manom. Toliko umiljatog srca i iskrene duše na dlanu male zvijezde iz Zemlje piramida što bijaše taj dan pored mene na šarenoj livadi od sreće… Uh, Toliko, toliko.
Znaš, sinoć joj nisam pričao o tebi
Znaš, sinoć joj nisam pričao o tebi. A Kiša, bockala me je u stare rane. Pa ipak, sinoć, nekako za priču nisam baš bio. A evo sad, tišina je oko mene, i nema one vreve u gradu, kao što to srijedom nekad bude…- Kad grad oživi, i svoju baladu počne da svira, tad svi negdje i nekome žure. A sad sve je pusto, sve je tamno, mračno je svuda, prolaznika nema. Samo jedan stranac u noći na kiši, među zvijezdama šeta.
Znam, da reći će mnogi: „Vidi onoga, što zuji sam među zvijezdama.“ -Bit će to oni, kojima sve, osim srca i duše, važno je. A tako bi volio, da i oni osjete, dušu i srce srodne duše.
No znam da kod njih to teže će ići. Znam poslije ove noći, čut ću razne priče. Možda, čut ćeš ih, i ti??? Čut ću i pitanja: „Čuj, pišče, kako ćeš pričati o njenoj mani, a kažeš da ti je srcu bliska? Začut ću, i poneki glas iz raskalašene mase onih koji stalno sve i svakog kritikuju.
Nedeljom…
Znam, nećemo se razumjeti mi. -Oni i ja… Jer na ljubav ne gledamo istim očima
Znam, nećemo se razumjeti mi. -Oni i ja… Jer na ljubav ne gledamo istim očima. Njima je sve u ku*cu i onoj stvari, a meni su ljubav sve tvoje mane. Možda, Kiša, baš zbog toga, htjela me probuditi iz sna. Možda je htjela, da očutim i otrpim, jer ona vjeruje da ljubav uvijek pobjeđuje. A znaš, i sama, u Bosni se kaže, „hoću ku*ac – kad nešto nećeš.“ I tako, neću da otrpim i oćutim, već hoću da kažem: S ljubavlju volim sve tvoje mane, moja mila nježna obrvice!
A sinoć kasno u noći, Kiša-moja druga, bockala me u stare rane. Sinoć, kasno u noći, kao da je namjerno htjela, pred prozorom starim. Kiša, moja stara druga, i njene kapi-moji saputnici. Znam, ljutila se. Ljutila na mene.
Pa, iz inata nekog balkanskog, bivala je, bivala sve žešća, jasnija i glasnija u svom oštrom glasu. Htjela je! -Htjela je, da je čujem. Valjda, ugledala mene slučajno, prijatelja dragog, onako zanesenog i naslonjenog na sjećanja stara. Htjela je da pričamo?!
I na kraju, probudila me!- Kao da je htjela reći, sutra je nedelja. A ja opet, znaš i sama, nedeljom volim razmišljati o tebi.
Maglaj, 15.05.2016.
Hvala vam na čitanju novele! Svidjela vam se priča, podijelite je?!
Dodatni sadržaj
Pročitajte zašto Monika nije voljela moje pjesme
Preporučujemo
