Susrela su se dva čovjeka i Hafiz T.
Susrela su se dva čovjeka i Hafiz T. -A život zaista je lijep! Moj Maglaj je divan! A za nas, ipak ima nade! Petak je, u mahali mojoj, dan kome se raduju svi. -Djeca se raduju što više nema škole, jer dolaze njihovi drugari-subota i nedelja. Doduše, sad je juli i školske miruju klupe, a grad je pust. -Nema djece! A šta je grad bez djece? Oni rijetki, koji u ova izazovna vremena još ponegdje rade, vesele se danu ljubavi, jer moguće je možda, da nedelja bude slobodna.
Čak, i oni, što po Općinskim krivinama, i u svojim kancelarijama susreću masu običnog svijeta, požele svoj mir, koji im donesu ti vikend dani lepršavim korakom igrajući kolo u njihovim očima. Kod obične raje, vikenda nema. A da prostite, raja ko raja-kuburi i prevesla sa probušenim čamcem do sljedeće obale mjeseca, ko zna na kakav način. Čini mi se, postali su majstori za vječito krpljenje rupa na životnoj traci koja melje im leđa, a što se usud zove…
Tako da, raja na Balkanu, da prostite -„jebana je, i ovako i onako.“- Kod obične raje, vikenda nema! -Ali eto iz nekog razloga, i simpatični obični puk u dronjcima iz pretprošle godine mu se raduje. Raja radi po deset, često i dvanaest sati bez odmora, bez podrške i bez ljubavi. A tamo gdje nema ljubavi, nema ni uspjeha, zar ne?
Dan stvoren- da zagrliš bližnjeg svoga
No petak je blagosljovljen dan. Dan stvoren- da zagrliš bližnjeg svoga, i kažeš ljubav i mir sa tobom da bude. I tako, u mahali mojoj, protiču dani! Svi redom skoro isti, ponekad bijeli, nekad sivi, a pokadkad crni- da crnji ne mogu biti. -Ali pored svega, ipak, ni jedan, nije k'o petak. Čak ni srijeda, pazarni, pijačni dan, kad svi se bace u trgovinu ne bili izvukli kakvu korist za se.
Dođu tad, i one crne vrane koje u tuđoj nevolji vide svoju sreću. Dođu „ i ti-gavrani“ sa strane, nebi li izvukli šičara za sebe. Nažalost, njima se pridruže i „domaće ptice“, avlijaneri. -No, ni jedni, ni drugi, ni treći, očito, ne znaju, te njihove duše, da nema sreće ako nevolju drugom praviš. Petak je, u mahali mojoj, dan kome se raduju svi. Takav je život, eto, u mahali mi, mojoj.
„…Sjedim tako, i razmišljam o ovim danima koji pored nas, i mahalom prolaze. Razmišljam, šta sve nije tralo: Moju mahalu, moju državu, moj Balkan, i moj čitav svijet? Bilo je tu bijede i siromaštva, tuča, poplava, ratova… Zar ne? I tako, i opet, sa nama ili bez nas, nova zora sviće što na ljubav mami, novi dan u borbi sa životom prođe, i akšam u neka doba dođe na kahvu, onako tiho samo svrati… “
Dobra jedna duša, sa 120 kila
I tako, i danas će proći. A ja, sjetih se jutrom, a jutrom su najčistije mi misli, da me u utorak zvao moj ahbab, i da sam mu dao obećanje. Dobra jedna duša, sa 120 kila. Izgledom, prije bi se reklo hoće se potući sa svakim, no izgled je najćešće samo varka, zar ne? Hoće, on pomoći svakom, a na današnjem vaktu i zemanu, ne zna se, da li je to vrlina ili mana?!
Utorak bi! A utorkom, stariji mudraci kažu, ništa od trgovine ne započinji, niti peri šta od veša. I tako ja, ostavih da napišem i ispričavam priču u neki drugi, povoljniji trenutak. Pomislih sutra ću, srijeda je dan za dobru komunikaciju. No prevari se, došao je četvrtak, a ja ni retka napisao nisam a obećanje sam dao. Rekoh sebi, oštro i pomalo ljutito: Eh, moj vrli pišće, ne obećavaj ono što ne pomišljaš, ili ne možeš ispuniti.
I tako dođe, četvrtak. Dan kojeg volim zbog moje sestre, brata, majke, prijatelja… Volim ga zbog te, sjajne osobe koja je sedam u jedan. Sve mi je ona, sve i u svemu. Sjetim je se baš svakog dana, a četvrtkom najviše! Četvrtkom volim da zatvorim oči, i poželim joj svako dobro na njenom životnom putu. Često to radim i nedeljom, jer volim razmišljati o njenoj dobroti.
Zanesen njome, namignem joj tako i noću
Zanesen njome, namignem joj tako i noću, dok gledam u zvijezde, i priznajem budem tada neobično sretan! A zaista malo, samo malo potrebno je za sreću! -No da ne dužim više, danas je četvrtak, dan uoči blagoslovljenog dana, i ispričat ću vam priču o jednom Hafizu T. i jednom mubarek petku. Rani sabah je, a sabahom misli čiste mi budu, pa rekoh vrijeme je, da ispunim dato obećanje, prijatelju mom. A kao što rekoh, dani sa nama ili bez nas munjevito idu, a sve što nije zapisano, isto je kao da se i desilo nije, zar ne? Dok ovo pišem, jutro je 5:56h, i po koje auto zabruji kazujući da grad još je živ, i da u njemu ima ljudi.
I tako stigosmo do mubarek petka. Život je lijep! Moj Maglaj je divan! A za nas, ipak ima nade! Petak je, u mahali mojoj, dan kome se raduju svi. -Djeca se raduju što više nema škole, jer dolaze njihovi drugari-subota i nedelja. Doduše, sad je juli i školske miruju klupe, a grad je pust. -Nema djece! A šta je grad bez djece? Oni rijetki, koji u ova izazovna vremena još ponegdje rade, vesele se danu ljubavi, jer moguće je možda, da nedelja bude slobodna.
Čak, i oni, što po Općinskim krivinama
Čak, i oni, što po Općinskim krivinama, i u svojim kancelarijama susretnu masu običnog svijeta, požele svoj mir, koji im donesu ti vikend dani lepršavim korakom igrajući kolo u njihovim očima. Kod obične raje, vikenda nema?! -A da prostite, raja ko raja-kuburi i prevesla sa probušenim čamcem do sljedeće obale mjeseca, ko zna na kakav način. Čini mi se, postali su majstori za vječito krpljenje rupa na životnoj traci koja melje im leđa, a što usud se zove…
Tako da, raja na Balkanu, da prostite -„jebana je, i ovako i onako.“ -Kod obične raje, vikenda nema?! -Ali eto iz nekog razloga, i simpatični obični puk u dronjcima iz pretprošle godine mu se raduje. Raja radi po deset, često i dvanaest sati bez odmora u cipelama često za jedan broj manji iii za dva broja veće nego što to noga natekla može podnijeti. ‘Nako bez podrške i bez ljubavi. A tamo gdje nema ljubavi, nema ni uspjeha, zar ne?
A petkom ide se, ide i u džamiju
A petkom ide se, ide i u džamiju. I moj ahbab, ide u džamiju. Ide on s ljubavlju u džamiju, da se sretne sa svojim Milostivim Gospodarem! -Džamije su, inače, kao i crkve, sveta mjesta, I njima treba prilaziti s ljubavlju i dubokim poštovanjem! U njih, idu ljudi, da se mole Milostivom Gospodaru, za ozdravljenje bližnjih, za nafaku, za blagostanje i mir u svijetu… Idu ljudi tamo, i još zbog nekih raznoraznih drugih stvari.
No moj jaran, jedan je od onih koji zaista s iskrenim nijetom ali i poštovanjem prilazi svakoj molitvi, i svetom mjestu. -I tako, zadesi se jedne prilike on, Kenan, u mojoj mahali, onomad kad lužni kotao u Natronci eksplodirao je. Velika tuga i jad nadvila se taj dan nad malu čaršiju što leži u srcu Balkana. Bilo je ranjenih, i jedan na licu mjesta stradao radnik.
Vozeći se tako starim dotrajalim putem, odluči da svrati u najljepšu džamiju na Balkanu. Dodade gas. -Požuri da stigne na vrijeme. Već čuo se glas Imama kako ezanom na molitvu poziva. Uze abdest, i stiže u zadnji tren molitvu da obavi. Kako svemu s pažnjom pristupa, tako i posveti se Imamu. Gleda ga, nizak neki čovjek, neobične čehre i ‘nako svijetle puti i kose.
Zanesen molitvom, slušao je glas Imama s Mihraba
Zanesen molitvom, slušao je glas Imama s Mihraba, i pomislih: Nuto, što ovaj Imam lijepo ‘vazi. Pomisli spontano na Imama, ne znajući da tren poslije kroz usud života, Svevišnji, spojit će ih nenadanim nitima života. U tom zanosu, zanesen toplinom Imamove hutbe, pomislih život je lijep, zar ne?
Život je lijep, pa zašto nebi jedan selfi pao pred najljepšom džamijom?! Odlučno krenu ka Mercedesu iz osamdeset i neke, uze mobilni, nesvjesno spustivši ključeve od automobila tamo gdje je stajao mobitel. Zalupi vrata! -A onda u glavi, nastade mu prava pravcata drama. Misli se usplahiriše, ruke zadrhtaše, a glava nateknu od brige. Zadevera se shvativši da su ključevi ostali u autu, na sjedištu. Koga zvati? Kako otključati vrata?
Ah, na Balkanu prazan je džep
Ah, na Balkanu prazan je džep, ko i moj, šta sad da radim, pomisli tužno? U taj tren, naiđe Hafiz T., s pozivom na kahvu. Sad mu se još strašnije zapetljaše misli. Odbiti ili prihvatiti? A znao je unutar duše, da trebao bi popiti kahvu s tim čovjekom čija riječ umila dotakla ga nekolio trenutaka prije. Osmjeli se, i krenu za njim, u kahvanu.
A preko puta džamije, stogodišnja kahvana neki svoj život vodi. Osjetio je to dok su ulazili u nju. Za stolom u centru, trojica igraše šaha, prebacujući jedan drugom za poteze koje su vukli u životu ali i na šahovskoj ploči. Tamo u kraju, ugleda starije kako u tišini igraju tavle. A domino igrači, sjedjeli su na zapadu, svađajući se oko broja poena pored starog portabl televizora.
Sve je tu mirisalo na starost i vrijeme. Okačene slike starina od ljudi iz neke davne prošlosti. Miris kahve, malo ga smiri. Opusti se na tren i on. Sjedeći za kockastim stolom s Hafizom T., posmatrao je život oko sebe i slušao priče. -Taj dan pričalo se samo o eksploziji u Natronci, i stradalima u nesreći. Osjećala se tuga u vazduhu.
A o čemu se u kahvani , inače, može samo pričati
A o čemu se u kahvani, inače, može samo pričati? -Pa jedino o poslu i tračevima. I naravno, o politici. „Tu treće prave teme nema.“ A počesto se još jedino čuje rečenica: A ko je to umro, preselio danas? -Začuje se tu i uzdah, ali i sjetni odgovor: Neka mu je rahmet ili pokoj duši! Jer svi ćemo nekad na onu stranu, zar ne?
I život nastavi dalje da živi u kahvani, sa unaprijed već podeljenim kartama svakom od prisutnih ponaosob.“ Inače na Balkanu, svi bi voljeli biti selektor fudbalske selekcije jer oni to najbolje znaju. A tako je i sa politikom. Svi sve znaju, nažalost ili na veliko dobro, ko bi ga znao?! Eto takav je život u kahvani, u mojoj mahali, na Balkanu, u čitavom svijetu…
Nakon nekog vremena zamišljeno ustane od „punog“ stola
Nakon nekog vremena zamišljeno ustane od „punog“ stola, i krene ka svom ljubimcu od auta. Ostali su, ostali da sjede i dalje za stolom. Ipak je on stranac, pa što bi ih ometao u njihovim pričama. Zabrinute face skrušeno je stajao pored svog saradnika u životu. On mu je doneo toliko prijeđeni daljina, da mnogi ne prožive te puteve za cijeli život, što njih dvojica u mjesec dana obiđu. I opet, slučajno ili sudbinom dotaknu ga Hafiz T svojom rječju. Prijatelju, ako imaš problem reci? Vidim dugo stojiš pored automobila a ne krećeš, šta te mori, da nije auto u kvaru?
Malo Kenanu bijaše nezgodno, no ipak objasni šta je problem. Smjerno ga pogleda dobrodušni Hafiz, hajde ovamo za stol sad ćemo mi to rješiti. I tako opet, nađe se za istim stolom za kojim sjedeše isti onih ljudi sa svojim životnim kartama. Nije on znao njih, niti su oni znali njega. Vidio je kako Hafiz zove tri četiri broja, i spusti mobitel ispred sebe na stol. Sad će majstor doći, eto ga za deset minuta. I život se nastavi u kahvani sa istim onim žamorom žuborenja tihe rijeke što ljudski jezici žarom od riječi proizvesti znaju.
Ubrzo, zaista dođe majstor
Ubrzo, zaista dođe majstor, i njih dvojica krenuše ka mercedesu iz osamdeset i neke. Neki crn tip, mršav i visok, vidi se da ga je život trao. Mrzovoljna lica i sa kojom borom više na čelu nego što bi mu godine dale. Otvori vrata za trideset sekundi. I poče, Kenanu da broji. Znam ja vas takve. Mislio si da ću džaba da ti uradim.
Znaš li ti da je ovo što sam sad radio, skupo na tržištu, prika moj. Znaš li ti, prika moj, da ovo košta 80 do 100KM, ali hajde kad je takva situacija neka bude 50KM. –Valja, i tebi i meni, od nečega živjeti, jelde? No lukavo krajičkom oka, ugleda majstor, da prilazi im Hafiz, pa onako dubokim glasom, baš oštrim, naglas izusti: Znaš prika moj, zbog dobrog čovjeka koji me zvao, zbog našeg Hafiza, neka ti bude samo 30KM.
Šta nije dobro, prijatelju?
Kenan se izgubio u cijelom tom filmu. Vidi, Hafiz da nešto ne štima, pa ga odvoji u stranu. Šta nije dobro, prijatelju? Kako ti mogu pomoći? A Kenan sav snužden, i vidno ranjen, reče: Nemam dovoljno da platim, i pojasni o čemu se radi? A onda Hafiz T. opet reče: Hajmo do stola, sad ćemo problem riješiti.
Dok su išli ka kahvani, Hafiz T. pogleda ga nježnim očinskim očima i reče: Prijatelju, ne brini se. Ti si sad u našoj kući, u našem domu, zar ne? A naše je, da ti pomognemo. To nam je dužnost i obaveza. A znaš i sam, da treba pomoći ako si u prilici, i bližnjem, i komšiji, i siromahu, i putniku namjerniku. Halalimo ti, nisi ništa dužan da vraćaš. Sad ćemo zajednički, akobogda, problem da riješimo.
I treći put, Kenan sjede za onaj isti stol kao stranac, no ovaj put iznenadi se, kad za manje od minuta prikupiše novac. Tih, trideset konvertibilnih maraka, i pozvaše, i mrzovoljnog majstora za stol i platiše mu kahvu, i još bakšiša dadoše, i onda nastaviše priču, svi zajedno.
Eto to je priča o Hafizu T., i jednom mubarek petku
Eto to je priča o Hafizu T., i jednom mubarek petku. Tada susrela su se dva čovjeka i Hafiz T.! Eto, to je priča o mom prijatelju. I da, da, ne slažemo se nas dvojica, baš u svemu. Ne slažemo se, jer on navija za svoj rodni grad, a ja za moj Maglaj. On voli protežirati Mercedes, a ja eto, Alfu Romeo iako sam vozač bez kola. On navija za Sarajevo a ja za Želju. Eto, to je prijatelj, koji jednom mi je poklonio pjesmu, „Ja sam sanjar“, a ja njemu eto još nisam poklonio knjigu „Djevojka iz Zemlje piramida“ koju sam napisao… Eto, to je prijatelj!
Prijatelj je to… A prijatelja treba poštovati, zar ne? Iako ponekad, „šeret“ ima on jednu lijepu osobinu, hoće i nađe strpljenja saslušati drugog pored sebe. Ima u sebi taj čip, da zna da kao što njega nekad nešto zatišti, to isto nekad zaboli i osobu pored njega. On je jedan od onih dobrih gromada od čovjeka. Možda je baš zato Hafiz ušao u njegov život, jer susrela su se dva čovjeka!
Mirić, 12:01(podne)
Maglaj, 30.07.2016.
Priča napisana po istinitom događaju koji se desio na dan eksplozije u Natronci, a pisana je u znak zahvalnosti Hafizu Taliću koji je učinio dobro djelo!