Možete li zamisliti kako je piscu ili blogeru kada postane demotivisan za pisanje blogova, pjesama ili priča? Možda možete zamisliti, ali osjetiti, naravno da ne? E to se meni desilo. A onda sam tražio nove putove života koji bi me u svakom pogledu pokrenuli, reenergizirali, revitalizirali. Time započinje moj prvi dan na trkačkoj stazi!
Tako sam na prijedlog jedne starije gospođe da se počnem baviti finim sportom poput, šaha, joge, plivanja, trčanja, fitnesa… sve više misli okretao sam na tu stranu. Svjestan važnosti fokusa u našim životima, svjesno sam se fokusirao na njenu ideju. Pokušavao sam u narednim danima da uskladim vlastiti karakter, osobnu volju, i trenutno fizičko stanje sa sportom kojeg bi želio započeti upražnjavati a ujedno sam gledao i na financijski element, u biti a da me i ne košta mnogo novaca. I evo me tako sada na trkačkoj stazi. I ganjam dužine. Do sada sam zvanično istrčao desetku u Zenici sa rezultatom 58.45h, uz mjesec i pol dana pripreme. Idemo dalje, slijedi priprema za 2. Tuzlanski polumaratom od 21,195km.
Izgleda vam daleka i nedostižna dužina od 21 kilometar, zar ne?! –No sve počinje od misli, čvrste volje i vlastitih izbora. Jer ako je vaš um dovoljno odlučan, ta dužina učinit će vam se kao da trčite samo deset minuta utrke, a ne sat i pol ili dva da ste na stazi, vjerujte mi na riječ. Naravno uz adekvatnu pripremu i istrajne treninge prije toga.
A sada da se opet vratimo poštovanoj gospođi koja me „natjerala“ na stazu. Njen ideja je bila da se takve aktivnosti držim najmanje pola sata svakog dana u sedmici. Privukla me sama ideja! Zaista privukla, jer stavljajući na papir razloge ZA I PROTIV bavljenja sportom, ustanovio sam mnogostruko više koristi od onih nelagoda koje bi eventualno bile protiv sportaša u meni. Dakle, tako ispiririran sve više sam zaista počeo razmišljati o sprovođenju njene ideje u konkretno djelo. I evo me tako sada na trkačkoj stazi, spremam se za 2.Tuzlanski polumaraton. O utiscima sa 2.Tuzlanskog polumaratona više ćete moći pročitati ovdje.
U sljedečim danima i blogovima pred nama, opisat ću kako sam se osjećao i šta radim tokom treninga na stazi. -Tako da ćete moći uporediti svoje aktivnosti i rezultate, ali i spoznati „male i slatke tajne trkača na duge staze“ koje sprovode prilikom priprema za utrku, u toku utrke, kao i poslije utrke.
Moj prvi dan na trkačkoj stazi!
E kada sam vam već opisao kako sam uopšte započeo ozbiljno trčati, sada da vam ukratko opišem kako mi je prošao prvi dan. Za trčanje sam se odlučio jer sam kao tinejdžer ozbiljno bavio se sportom u zvaničnim klubovima i njihovim mlađim selekcijama. I u to vrijeme zaista sam dobivao pohvale vezane za svoju brzinu i okretnost. Dakle, dva puta bio pred pragom rukometne, a poslije i fudbalske selekcije BIH, i nije mi se dalo zbog osobne nezrelosti, sada to sasvim sigurno znam. Nisam slušao savjete starijih/ trenera, pa se nadam zaista da vi nećete slične greške raditi na svom sportskom putu.
20.2.2018.
Moj prvi trkački dan počeo je na minus sedam (-7 C) celzijusovih. Ajjj zamislite, vjetar leden grize, zubi cvokoću, ruke su ušuškane u debele rukavice. Zakopčan do vrata i glave utopljene maksimalno. Samo su mi oči virile ispod svega nabacanog na meni. Izgledao sam kao nindža, doduše ne u crnoj, već u šarenoj boji. Na meni crne muške helanke (nisu ženske, hahaha) i plave samtane starije hlače. U gornjem predjelu potkošulja, majica, rolka, džemper, zimska jakna doduše više ‘nako sportska, debeli šal, kapa vunena i na nogama fudbalske patike. Trebam li šta više obući, pitao sam se?! Da se razumijemo, vani je, ipak bio snijeg do koljena i minus sedam (-7 C).
Ma, izgledao sam kao medo koji se spremio na daleki zimski put preko neke goleme i ledene planine. Hm, koliko sam samo tada trkačkih početničkih grešaka napravio. No čovjek se uči dok je živ, a stariji ljudi kažu, i opet čovjek u neznanju ode na onaj drugi svijet, nije li tako?! Taj dan sam uspio istrčati čitavih pet kilometara, uprkos nedostatku volje, umoru kojeg sam osjećao od prije, temperaturi koja me morila i bila viša od 37,6, i uprkos snažnih bolova koji su me uporno tukli. Elem, taj dan sam prokuhao, ali i istrčao zacrtani cilj. I na kraju, stigao sam kući, istuširao se, popio topli čaj od nane i zaspao kao top. Time se završio moj prvi dan na trkačkoj stazi. A ja sam time postao lovac na duge cestovne utrke.
I na kraju moja poslovica koja me inspiriše:
Ne čekaj sutra, da svjetlošću sebi obojiš današnja jutra, iako niko ne zna šta sutra dolazi, znaj da život brzo prolazi, nije li tako?! Almir Đuhera-Mirić