AKO SE VRATIŠ VEČERAS OPET U MOJ SAN…
Ah, ako se vratiš večeras opet u moj san…
Nedelja je, i bojim se sebe, jer…
Ne smijem ukaljati tvoju čast,
samo ljubit ću ti stope nježno,
pred tebe sam na koljena ću past,
jer stigla si sudbom neizbježno.
Ti znaš koliko te duša voli,
I koja čežnja u srcu vrije,
I kako me ta daljina boli,
koji jad duša u srcu krije.
Ti znaš!
Zato, bolu noćas me ne budi,
nek u miru spava srce moje,
ne dozvoli od želje da sludi,
što hudo mi srce nije tvoje.
Oprosti meni zablude klete,
i mirisa mog zaboravi trag,
nisam više ono malo d'jete,
zaboravi da sam ti bio drag.
Ti znaš, ah kako me boli…
Ovo što pišem, noćas i svaku noć.
Pa ipak, ljubiti bih te htio,
sa usana slatko udahnut’ zrak,
sa zjenama tim život sam snio,
al’, očito nisam dovoljno jak.
Jer nedelja je, bojim se sebe,
i vulkana tog što u meni zri,
kako ostat’ miran pored tebe,
dok strast kljuca u venama mi vri?!
Ti znaš! Oh, kako te volim…
i volim, i volim…
Volim tvog osm'jeha šašavi glas,
poljem zelenim kad leti smjelo,
u njemu duša pronašla je spas,
i ljubavi slatke moćno vrelo.
I miris želja što mi te nose,
I boja tih oživjelu nadu,
I čežnje ljute što nose kose,
rujne kose što srce mi kradu.
Oh, ti znaš! Ah, nedelja je! –Evo pišem, i Bogu se molim…
Da priznam ti koliko te volim!
Nedelja je, i bojim se sebe,
ne smijem ukaljati tvoju čast,
znaš ti kako duša noćas zebe,
zbog te znam da na koljena ću past.
Eh, život tako čovjeka slomi,
te osmijehom prikrije boli,
a sudba udara, teško lomi,
onoga koji iskreno voli.
Molim te ne zaboravi me, najmilije moje!
Mirić 18:21h
Maglaj, 26.11.2017.