Muštuluk, počeli su s radom kovač Adem i njegov irget Asif Bilić -Belegija!
Muštuluk, počeli su s radom kovač Adem i njegov irget Asif Bilić -Belegija! Ta vijest brzo pronijela se čaršijom jer dobrih kovača nikad nije dosta a i konja vranih za potkivanje uv'jek ima. Helem, dobar glas daleko se čuje a loš još dalje, nije li tako?! A ako ćeš da saznaš šta se u čaršiji zbiva il’ u tvojoj kući dešava, ti samo pohiti da svratiš kod Sabrije na kahvu ili kod Fehre u brijačnicu, i sve će ti biti jasno.
Odvajkada bivalo je tako da su u berbernicama i kahvana izvori svakojaki vijesti, bar tako pričaju ljudi što žive tim životom muzevira. Muzevir proslijedi vijest radosnu ili tužnu, a već u trenu drugom, pristiže vijest nova da rodio se sin u porodici što poviš Sabitove kuće živi. I tako iz dana u dan, i u krug ponavlja se život. Pa tek sa akšamom, čaršija se malo smiri i odahne u miru do sljedećeg jutra. A onda sa sabahom ranim u novoj furtutmi i graji nastavi da živi.
Moj Raškan, Rašo komšija dobri!
Moj Raškan, Rašo komšija dobri davno umro je! A znate svako vrijeme ima te neke slatke boje, čarobne mirise djetinjstva i neobične mahalske događaje po kojima budu obilježeni pojedinci, sokaci ili čak, i čaršije cijele. Možda baš zato volim ovaj mali gradić što u srcu Bosne biva. Eto, moj Raškan, Rašo komšija dobri, mojoj Zerinini od svoje crkavice dao bi 5 maraka. A ja ga molio da ne daje. -Nemoj Raškane moj dobri komšo, treba tebi za bolnicu zbog operacije noge.
A on bi uv'jek hrapavim glasom odgovar'o, neka nać'e se za mene već nešto, djeca su to i nama je bilo drago kad jednu bombonu od djeda dobijemo, zar ne?! Rečenici toj nasmijemo se obadvojica slatko jer u njoj istina je bila i nastavimo dalje sa pričom na neku našu temu. Ne znam jeste li vi, al’ ja sam od svog djeda Ismeta Bašića često bombon ili koju banku metalnu dobiv'o.
Et’ Raškan nije uv'jek pio
Sve prolazi a sjećanja i uspomene žive. Et’ Raškan nije uv'jek pio. I sa mnom bi uv'jek trezan prič'o. Znam pričala mi Jasminka a pričali su mi i drugi, kako je Rašo u Boriku radio. Bio dobar knjigovođa ali neki ljudi, događaji i alkohol uništiše mu život. Ja sa Rašom nikad o prošlosti nisam razgovar'o, uv'jek smo se držali tema bolesti, natečene noge, slanja pacijenata od doktora do doktora i o tome kako su ga svi zaboravili. Pričali smo i o tome kako još niko ko se rodio nije narodu ugodio. I nikad se nije ni na šta žalio iako dobrano bolestan bijaše. Bar meni, zaista nikada se ni na šta žalio nije a pričali smo mnogo puta.
A eto vidim, mnogi ga se danas sjete po nekim dogodovštinama prijašnjim, najčešće po pijanstvu. A nešto se ibretim, da li ima nešto u sudbinama našim i do imena izabrana, jer kažu valja lijepo ime izabrati? Ibretim se, i kontam vala nešto, znam dva tri “Raškana” i svi specifičnu sudbu imaše. Helem priča i sjeća se, Esad Mehinagić, kako su nekog drugog Raškana vile nosale dok je prelazio gornjom konstrukcijom staroga mosta. Bila je hrabrost ili ludost, učiniti to? No sve što čovjek u životu uradi, iz nekog uzroka počiva i posljedicu dobru ili lošu za to k'o platu prima.
Muzevira je bilo i biće?!
Muzevira je bilo i biće što u tuđe živote vire. A i oni iz sokaka što muštuluk love prvi, zar ne?! A kad smo već kod starog dobrog muštuluka, on uzim'o se za sve i svašta. Mene s muštulukom baš i nije nešto išlo, dok drugi radovali su se svakoj novoj vijesti koja bi u čaršiju stigla. Oni bi utrkivali se ko će biti prvi u davanju muštuluka i primanju nagrade za dati muštuluk. Helem neise, al’ uv'jek bi neko samo za tren bio ispred mene.
Eto baš jedne prilike, htio sam uloviti rodici muštuluk jer dobila je na nagradnoj igri, pisalo tako u novinama od jutros, i nisam uspio. Kaže ti ona meni, rođo moj: -„Sporo se pališ, k'o golf dvojka na Bjelašnici.“ Slatko sam se nasmij'o i od muštuluka taj dan posve odust'o. Neki su dobro bivali nagrađeni kroz muštuluk. Sad dobar ili loš, istinit ili lažan muštuluk donose portali, web sajtovi i društvene mreže i to kroz jedan običan klik koji se klikne mišom na kompjuteru ili laptopu.
Nekad se zaista živjelo na obraz
A nekad se zaista živjelo na obraz, od istine i tek pokoje laži a da nas živimo u svijetu satkanom od gomile laži i tek pokoje istine. Danas trgovci ispod proizvoda stave jednu cijenu a na kasi bude sasvim druga. Danas, građevinari „štede“ pa umjesto pet dogovorenih ugrade tri centimetra potrebnog asfalta. Danas na pijaci kažu: „Majke mi, moj domaći je krompir, ja ga sadio. Nije prskan.
A onda ti poslije saznaš da ga je ko nakupac špricanog uzeo da preproda od tamo nekog iz neke vrleti kamene.“ Ah, danas… Prije je mnogo više istine bilo a danas je mnogo više laži, šta ćemo?! No i danas vrijedi jedna stara da nekoliko čaša vina sklopi stotinu poslova, nije li tako?! -Promijenilo se vrijeme a i mi sa njim.
Helem, jedne prilike dok smo kod nakrivljene trokolice sodara Ranđela stojali i pili hladne sokove, veli meni Nedim: – „Muštuluk, doš'o ti je otac s materom iz Dubrovnika, jesi li ih vidio već?!“ -Nisam ih vidio, rekoh mu ispijajući istovremeno meni omiljenu borovnicu.
Ah, taj Dubrovnik! Zaista volio sam Dubrovnik, ‘nakav sav od kamena tvrda skrojen i u njemu razdragani miris što sa lica različitih sorti ljudi prolam'o se Stradunom. Tri puta išlo se godišnje na more a od tog dva put zaplovili bi veselim plažama Dubrovnika. I priznajem, onomad nije mi bilo jasno što su otac i mater sami te godine išli na more? -A sad znam da odrasli imaju potrebu da budu sami. Volio sam Dubrovnik možda i zbog toga što su mene malog klinca tamo svi zvali Šurjakom zbog baluna kojeg sam dobro vrtio lijevom nogom.
Eto ide s konjskim kolima Adem i njegov irget Asif Bilić -Belegija!
Dok plivam plažama Dubrovnika čujem kako neko iz mase djece iz sokaka viče eto ide s konjskim kolima Adem i njegov irget Asif Bilić -Belegija! -Bilo je i lijepih dana. Zaista bilo je i lijepih dana onomad ljeti kada bi Adem i njegov irget Asif Bilić-Belegija projurili s konjskim kolima niz sokak a mi djeca trčeći sjurimo se za njima sve do donje ceste. Ja bih uv'jek na kočnicu pokuš'o da se uzverem. I nisam baš često u svom naumu uspjev'o.
U mahali donjoj i na čaršijskom trgu mnogo djece bi se okupilo, a Vildana se sjeća dok mi priča kako su za Ademom i njegovim konjskim kolima letili i Sajma, i Bela, i Alma, i Tarik, i Dino, i Safka, i Fudo. Letjeli su i do Litice u igri ko će stići prvi do vrha Litice. A onda bi zaigrali Limuna i narandže.
A ja opet dok Vildana mi priča, veselo se igram lastiša sa Sevlom i Pipicom dok rastegnuta guma na gležnjevima visi. Za čas poslije bi na koljenima strčala. Ah, kako bi lastiš zasjao tek u struku to najviše sam volio od svega. Naposljetku poviš ramena i glave bi guma visila što već zamorno bi bilo. A onda za promjenu zaigrali bi prst jedan, prst dva. A sad djeca povazdan u jednoj sobi čame uz kompjuter i bivaju njime utučeni. -Zaista promijenilo se vrijeme a i mi sa njim.
Ćamilova pekara i frtalj njegovog hljeba
Aščinice, slastičarne, terezije, kovači, mesnice sve se to držalo na Čaršiji staroj birvaktile. I Ćamilova pekara kod koje smo nekad frtalj hljeba grickali slatko, iznosi detalj iz života Bedo Ramadanović. Neki su samo na tom hljebu odrasli. Bijaše tu i u Fehrina brijačnica. Te onomad tu na čaršijskom trgu radila je i Smajla Ruvića krojačka radnja. A bivstvovala je u Bedžino vrijeme u čaršiji i obućarska radnja Avde Hercega i Starinska kahvana Sabrije Drnde kojih više nema, a nema ni bunara pored Ćamilove pekare sa kojeg narod nosio je kući vodu.
I dok Bedžo detalje svog djetinjstva iznosi, ja kupujem majicu u prodavnici Beko što uz ulicu blatnjavu je bila. U njoj Behka trgovkinja radila je. A poslije proheglenišem koju na brzaka sa šefom Esom iz gvoždžarije stare dok posmatram kako kod berbera Mustafe raja na šišanje ide. Šiš'o je Mustafa narod no ubrzo se razbolje i preseli na onaj drugi svijet. Dok Mustafa je šiš'o sve redom, čaršijske legende Mimo, i Mujo, i njihove lepine nadaleko poznate hranile su narod.
Ako ne činiš dobra djela ni ugled dobar da nećeš steći
Eto tako živjelo se od ranog sabaha do kasnog akšama u čaršiji našoj. Svako bi svojim poslovima bavio se. Pazario pijacom sa drugima a često i dobar neki gest za života učinio bi jer vjerovalo se da ako ne činiš dobra djela ni ugled dobar da nećeš steći. Zaista prije se znalo da ako želiš upoznati čovjeka, moraš slušati šta govori.
A danas malo tko onog drugog pored sebe uopće čuje a kamoli da pažljivo sluša što govori. Ah, a danas tek koliko smo malo pored svojih briga spremni nekome učiniti dobro djelo, zar ne?! -Zaista promijenilo se vrijeme a i mi sa njim. Sve prolazi a sjećanja i uspomene žive.
Sve prolazi a sjećanja i uspomene žive, nije li tako?!
U mahali donjoj i na čaršijskom trgu zaista mnogo „nestašne“ djece bi se okupilo. Neki su onomad u vremena neka grickali frtalj Ćamilovog hleba i radovali se tome?! Drugi su jeli šampitu iz korneta i veselo jezikom od života krali slatke zalogaje?! Dok neki su opet po prstima dobijali od učitelja Laze ledenom oštricom već dobro zagrijane batine?! Sve prolazi a sjećanja i uspomene žive.
Čak i zimske radosti samo još u sjećanju žive. Nema mahalske staze a ni sankanja na Boriku. Mi zimi bi se sankali sa željeznim sankama koje poput vjetra koraćale su našom već utabanom stazom! Mi djeca, krenuli bi jedno za drugim takmičeći se ko će stići prvi na kraj staze. Kretali bi sa vrha gornje mahale tačno sa mjesta preko puta stare Tvrđave, pa sve dole do kraja kaldrmske ceste koja tik išla je uz Rabijinu kahvanu.
Stari Fićo kod Rabijine kahvane
I tako dugo godina zimski slatki snovi dječijih nesputani razbibriga trajali su sve dok jednom neko d'jete sa sankama pod starog Fiću kod Rabijine kahvane, nije sletilo. Poslije tog nemilog događaja stig'o nam je neočekivan muštuluk, strogo zabranjeno bilo nam je sankanje niz mahalu. Obavezno komšije od tada sipale su lug i so po našoj miloj stazi a nama djeci bilo je krivo i svakog ko sip'o je lug svojim dječijim jezikom uzeli bi na zub. Krivo nam je pravo bilo.
Sve prolazi a sjećanja i uspomene žive, pa i dječije radosti, zar ne?! I evo upravo sada dok plivam plažama Dubrovnika čujem kako neko iz mase one hrabre djece iz sokaka viče: „-Eto ide s konjskim kolima kovač Adem i njegov irget Asif Bilić -Belegija!“ -Eto tako znam da bilo je i lijepih dana. Zaista bilo je i lijepih dana onomad I zimi i ljeti kada bi Adem i njegov irget Asif Bilić-Belegija projurili s konjskim kolima niz sokak a mi djeca trčeći sjurimo se za njima sve do donje ceste. Muštuluk svima! -Zaista promijenilo se vrijeme a i mi sa njim. -Ipak, sve prolazi a sjećanja i uspomene žive, nije li tako?!
Mirić, 09.41h
Maglaj, 31.07.2018.