Dostavite ovo pismo jednoj Steli! Možda ga ona čak i pročitati neće, ali… Ne pitajte mene… Ne, ne… ne pitajte mene, Viteza bez štita, kako mi je, Vi-Ona čije ime izgovoriti ne smijem… -Jer Vas iskreno volim. Ne, nije to ona sirova strast kada lav lovi plijen da bi ga u jednom zalogaju pojeo, i sutra novu žrtvu tražio. Ne, ne… nije to ta igra, mila moja. To je ona slatka igra nestašnog djeteta u meni što okusiti bi sreću htjelo i malene one plašljive srne u tebi što ko leptir žuti po zelenim poljima ljubavi skakuće. Neopisivo je to voljenje i ta igra, dok u nutrini zaista duša boli u noćima pustim. I onda uhvatim sebe, mila moja, kako tražim lijeka sebi.
-Pa tako, dok duša jeca, oči sjetne same puste suze… I, uhvatim sebe, ah tu zaljubljenu ludu, kako suze brojim. -Neku noć padala je hladna i gruba kiša a ja sam brojao do milion i dvjesta šesdesetosam… i onda sam prestao da brojim… Pustio sam neka teku, neka teku te kapi bola kao rijeka nepresušna u divljini strašnoj. Ah, tu neveselu noć, onaj strašni oblak što ko omča visi iznad glave strasno zaljubljene lude u meni, nabrajao je sve poraze… Baš sve.
Ojjjj, mila Stelo moja, kako svi porazi bole?! Kako svi porazi bole, pa i ovi u našoj igri iz sulude potrebe da se iskreno voli. Pitam se, zašto me život tjera uvijek iskreno da volim, pa makar to bilo na dan, mjesec ili čitav život?! Zašto ne mogu voljeti, samo onako? Onako iz inata, iz čista hira ili puke želje za sladostraćem. Drugi to mogu, no ja ne. I pitam se, kakva to greška leži u meni, pa da iskreno volio sam vas?! –A Vi, najdraža, da li ste voljela mene? ! I to je u redu, poražen biti, sada znam.
Volio sam ju! -Zato dostavite ovo pismo jednoj Steli !
No sjetih se, sada evo, stiha nastalog u trenu, i samo posvećenoga Vama… Volio sam vas kao nijednu prije, zar ne?!
Volio sam vas kao nijednu prije,
šta ću srce jadno to mora da krije,
jer život pusti satkan mi je od boli,
pjesnik uzalud Vas Srno srcem voli.
I sjetih se evo, te noći, kada poljubio sam ovlaš Vaše rame, a Vi ste pobjegli u tu tamnu noć. A ja samo Vaš, Vitez bez štita, trčao sam sa ustreptalim željama za Vama. Mahnito pretražujući svaki miris što podsjeća na Vas, i svaki kutak u kom biste mogli skrivena biti. Pretraživao sam svaku ulicu želja kroz koju nekad kročile su naše stope… Nigdje Vas nije bilo, a ja tražio sam i dalje. Tražio sam onu čije ime izgovoriti ne smijem. Volio sam Vas kao nijednu prije i zbog toga ovaj poraz u igri ljubavi još više boli.
Znate, mila moja, nekad davno volio sam jednu zvijezdu što iznad gore sija. Ljubljah ju sjajem zvijezda, i umivao rosom slatke zore. A u akšame kasne kad mjesec zapjeva blagi, krao sam joj uzdah dragi. I njena ljepota bješe mi milija i slađa nego sva najljepša mora. Volio sam ju! -Volio sam ju u slatkoj igri nestašnog djeteta u meni što okusiti bi sreću htjelo i malene one plašljive srne u njoj što ko leptir žuti po zelenim poljima ljubavi skakuće. Neopisivo je to voljenje i ta igra, dok u nutrini zaista duša boli u noćima pustim. I onda uhvatim sebe, mila Stelo moja, kako tražim lijeka sebi.
Zato, molim vas dostavite ovo pismo jednoj Steli! Možda ga ona čak i pročitati neće, ali… Ne pitajte mene… Ni Vi, ni ona… Ne, ne… ne pitajte mene, Viteza bez štita, kako mi je?!
U ljubavnom ste problemu, možda bi bilo dobro da razmislite o 5 zlatnih ključeva za uspjeh nakon ljubavnog kraha