Pričaj mi mila

Bijeli oblak-Beyaz bulut -Novela

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige, Psihologija

Bijeli oblak-Beyaz bulut

Bijeli oblak i ja, jedno smo na spaljenoj zemlji. Sami smo na spaljenoj zemlji, ti i ja. Jedno smo, i jedno u svemu(!), pa ipak… Kad prošara nebo zvjezdanim pahuljama prosutim po nepreglednim ljubavnim vrletima po kojima se penju naša srca, noć nosi tad žal i ostavi sumnju da lebdi u oblaku noći. A oblak raste i plovi… I tiha šutnja noći raste i nešto govori, dok moje oči na tvojim usnama oslonac traže, a usne ti ćute nijeme k'o kamen bez suza, hladan i grub.

Sami smo na ničijoj zemlji, ti i ja. Jedno smo, i jedno u svemu(!), pa ipak… Zora bude teška, daleka i tmurna izmaglica što prekriva nam lica s hiljadu sjenki. I te sjenke postaju bez zanosa mrtvila prazne, oličene hladnom bojom bola jer ti nisi tu, a tu nisam ni ja. Tvoje oči s mojih usana utjehu traže, a usne mi ćute nijeme k'o kamen bez suza, leden i oštar. Sami smo, i nije to do nas. Nije to do nas što postadosmo stranci na okovanom otoku, morem suza što nam kvasi lice, a valovi surovi o stjenke samoće bespoštedno lome svoje britke sablje. Valjda tako mora biti…

A sve godine ostadoše prazne čekajući da svane Oblak bijeli, da sazrije, da utopim se u mehkoći koju sobom nosi, da razbistri sve sjenke noći i donese novi dan. I posmatram sebe, više nisam onaj stari što zalud bi da troši noći besciljno hvatajući zrake nade. I nisam više onaj, što po pustoj zemlji kroči bez pravca i cilja, što kidao bi iz zemlje i posljednje sjeme života jer to, pobogu, drugi traže. A zamisli, sami smo nas dvoje. Ni ti nisi više ona što htjela bi da na dvije grane sjediš, a mogla bi. A nisi ni ona stara koja u zanosu bi da preskoči planine. Ne, više nijedno nismo isti na ovom otoku kiše koja sipa nam niz lice. I šta sad? Nijedno više, jedno drugom, nismo isti. Valjda tako mora biti… A sve nam godine prošle ostadoše prazne.

Gledam u krš staza i oblak bijeli…

I gledam u krš staza po kojima nekoć hodala su naša srca sanjivo tražeći Oblak bijeli. I gledam u otok koji nekoć plodna zemlje biješe, a sad surova, spaljena i umorna od života. I na njemu, umoran ja-umorna ti, stojimo. I nadamo se… Čudno je to, zagrljeni stojimo u praznini oblaka koji nas nosi. A nosi nas-kuda(?), pitamo se. Dok letimo zagrljeni, osjećamo da nisu to više zagrljaji. To su samo navike nekih prošlih vremena koja grubo podsjećaju na jučer. Nema tu sutra. Dvojbe tu nema, ni jednom, ni drugom. Pa, ipak…

Legli smo na zemlju, sprženu i blatnjavu, predali se umorni od borbe dok gledamo u visine hvatajući Oblak bijeli, svako na svoj način. Postali smo sjenke i to sjenke mrtvila prazna, oličene hladnom bojom bola, jer ti više nisi tu-a tu nisam više ni ja, jer ti više nisi ti-a ni ja više nisam ja. Sumornih pogleda vidimo nas dvoje svuda oko nas hijene što čekaju na strv, vrane tamne i čavke grakajuće što osjete obrok i njime bi da se slade. No, nesvjesno znamo, teško priznavajući, da odavno oni svoju radost u tugi drugih vide.

Ležimo tako sami na spaljenoj zemlji, ti i ja. Jedno smo i jedno u svemu(!), pa ipak… Kad prošara nebo zvjezdanim pahuljama prosutim po nepreglednim ljubavnim vrletima po kojima se penju naša srca, noć nosi tad žal i ostavi sumnju da lebdi u oblaku noći. A oblak raste i plovi… I tiha šutnja noći raste i nešto govori, dok nam oči u nekome oslonac traže, a usne ćute, nijeme k'o kamen bez suza, sirov i težak.

P.S. I kad usne ćute, nijeme k'o kamen bez suza, sirov i težak, znajte da na ljubavnom planu tada treba razmisliti o promjeni vašeg partnerskog odnosa kroz novo investiranje u vašu vezu ili kroz potpuni prekid i ulazak u novu ljubavnu avanturu koju život ponudi. Kada se zasitiš-umoriš od svega, razmisli da li je vrijeme za predah-PROMJENU i odmor. Kako uticati pozitivno na vaš život, pročitajte ovdje