Patišpanja moje Nane Zulejhe
Patišpanja moje Nane Zulejhe je najljepši kolač kojeg sam kao dijete okusio. Išao sam ja po raznim slastičarnama kao klinac, I jeo razne kolače. A vodio me je i otac Osman pa smo u njima vodili neke naše razgovore a gdje bilo je, priznajem jako ukusnih kolača. No ona slatkoća olizanih prstiju poslije Nanine polivene patišpanje ne može se opisati. Joj, slatka agda kad slije se niz lepljive prste, pa zar ima išta slađe od Nanine patišpanje?!
Nana Zulejha, crnokosa princeza, bucmastog lica koju i danas u srcu nosim, otišla je relativno mlada sa ovog dunjaluka sa 50 i nešto godina. Pamtim i taj dan, pa čak i njenu dženazu na kojoj se okupilo jako mnogo ljudi. Na dženazi su bili i dajđa Ibrahim, i dajdža Hasan i tetak Zulfo, i komšija Fadil ptica, i ja sam bio. I još mnogo dobrih insana na dženazi moje voljene Nane je bilo.
Nestašni indijanac i po koja iza ušiju čuska
No sve mi je to smiješno bilo, zašto se ovoliki svijet skupio, i zašto čučimo, i zašto učimo pored mezara?! Ništa mi nije bilo jasno. A nama djeci se govorilo kada neko umre kako je preselila osoba na neki bolji svijet. I ja sam tako sa osmijehom prihvatio njenu smrt kao klinac ne kontajući da iz ljudskog ugla to je bolan životni momenat za porodicu.
Svega se sjećam kao da je jučer bilo. Bio sam nestašni indijanac kojem bi tetka Aska iza ušiju koju pukla govoreći, budi tih Nana spava. A ja kao klinac ništa razumio nisam: Što me bona stalno učutkuješ sve sam je htio pitati ali od straha nikada se usudio nisam. Zar da još dobijem čuški, bolje otćuti govorio sam sebi. A avlija prostrana možeš u njoj fudbala igrati, sama od sebe mamila je na dječiju graju.
Nana je tih dana uz prozor ležala često
Nana je tih dana uz prozor ležala često u krevetu prekrivena čisto bjelim jorganom. I kad god bi ušao dala bi mi smješak blagi kao da je znala da nas više gledati neće. Sjećam se, taj dan došao sam i zatekao prazan krevet na kom Nana uzdignuta zaleđa bi ležala i poteško disala. Pitao sam mamu i tetku Asku, a gdje su djed i nana otišli. One su samo prozborile tiho, onako očiju sjetnih u kojima skrivale su se suze, da su Nana i Djed otišli u bolnicu u Doboj, i da će se brzo vratiit. Tišina neka čudna vladala je kućom u kojoj sam rođen.
Oni su u Doboju i vratit će se brzo sve sam mislio. No i dalje tih dana mrkla tišina ćutala je behar avlijom kao da je i ona znala ono što ja tada nisam, da više jednog od vlasnika kuće nema, da više sa nama nema moje Nane. I tako saznadoh kroz tu neobičnu tišinu da nešto nije kao što je ranije bivalo u kući. Sve sam čekao kada će se njih dvoje vratiti domu. I tako zaista bijaše, ništa više nije bilo isto u mirisnoj avliji moga djetinjstva. Taj dan Djed Ismet je operisao čir na želudcu a majka se više kući vratila nije. Ja volim i danas svoju Nanu Zulejhu i često se sjetim njene patišpanje, I suhe i zalivene.
Djed Ismet ostao je sam
Poslije tog tragičnog dana, Djed Ismet ostao je sam. Naravno, kao udovac imao je podršku od strane svoje djece. No žena je čovjeku desna ruka, i obrnuto muškarac je ženi desna ruka, i u tome je čarolija ljubavi koja niče iz poštovanja, pažnje i poklonjenog vremena voljenoj strani, je li tako?!
Od tog dana Mahala mog djetinjstva je mala, vedrim bojama obojena uz Sevlino i Pipicino igranje hula hopa kojeg sam ponekad i ja oko struka vrtio taman tamo pred akšam kad mujezin treba da zauči. Često bi nas troje i lastiša igrali, prst jedan-prst dva. U to vrijeme kao da su nas osjećale koke Cvrkice pa su svoju neku pjesmu pjevale iz avlije moga djeda, pjevale su baš otamo gdje crvene ruže vriju.
Život je mnogo više od onog što ljudski um može da svari
Njegove sijede vlasi na glavi govorile su mi vazdan da život je mnogo više od onog što ljudski um može da svari. Često tih riječi se sjetim. u časovima kada je bio sam često bi zajedno provodili vrijeme. Ja bih mu odneo ručak koji mu je moja mama a njegova kći spremila, i onda bi se tu u kući u kojoj sam rođen zadržao taman onoliko koliko želim. A ti trenuci bijaše ispunjeni narodskim stihovima koje je moj djed iz glave onako inspirativno bacao. No bilo je i dana kada bi uzeo rokovnik i sjetno recitovao mi stihove o Zulejhi. Moj djed volio je Nanu na svoj neki način.
I tako nam u druženju prolaziše dani sve do jednom, kada na drugi svijet onaj tamo bolji ne preseli i moj voljeni djed. Vjerujem da su im se duše i tamo srele. Tamo negdje gdje više ljubavi i pravde ima. Tamo gdje sve su Dženetske hurije i gdje se jede voće svakovrsno.
I tako život ide dalje
I tako život ide dalje, nema više Djedova ni Nana, a ni nas jednom neće više biti. A svi mi, djeca, manje više volimo svoje majke i djedove jer su nam oni drugi roditelji uz koje provedemo jako mnogo vremena, zar ne?! Tako i ja volim svoje, iako više nisu sa nama na ovom lijepom dunjaluku. A imao sam I sreće da su mi nane i djedovi, i sa mamine ali i sa očeve strane bili kao drugi roditelji, onako merhametli i naravni. Mnogo što sam od njih naučio.
Očev otac, Djed Fehro, onako korpulentan i naočit je jedno vrijeme pio, a onda uoči očeve ženidbe je prestao piti, i potom je postao strog i pravedan. Ja još i danas osjetim miris njegovog ponosa i čovječnosti koja je krasila njegovu dušu poput predivne francuske kape koja je savršeno pristajala njegovoj čestitoj glavi dok mu je na hastal Nana Fata vruće jelo pred njega stavljala. A pred nas čašu domaćeg mlijeka i tanjir pun masnog kajmaka.
A Nana Fata, zgodnica od Cvrčaka roda iz Domislice vazdan veseljak je bila. Nije bilo dana kada neku rimu nama ne bi podarila. Mi smo nedeljom imali običaj da idemo kod očevih roditelja. I toga smo se držali do same njihove smrti. Poštovati roditelje, je vrijednost bez dileme, Iako poštovanje na ovom Balkanu odavno je zaboravljena vrijednost.
Zato patišpanja moje Nane Zulejhe je najljepši kolač kojeg sam kao dijete okusio. Išao sam ja po raznim slastičarnama kao klinac, I jeo razne kolače. A vodio me je i otac Osman pa smo u njima vodili neke naše razgovore a gdje bilo je, priznajem jako ukusnih kolača. No ona slatkoća olizanih prstiju poslije Nanine polivene patišpanje ne može se opisati. Joj, slatka agda kad slije se niz lepljive prste, pa zar ima išta slađe od Nanine patišpanje?!
09:43h Mirić
31.07.2020 Maglaj