U Maglaju dva mladića izgubila život, a petoro povrijeđeno.
U Maglaju dva mladića izgubila život, a petoro povrijeđeno. -Kako se nositi sa tim?! I pitam se sada dok ovo pišem šta o tome drugima reći: majci, kćerci, sinu, prijatelju…? Zašto se takve stvari poput saobraćajnih udesa dešavaju? Zašto smrt dolazi nenajavljena? Zašto bol razara porodice? Eh, pitanja je mnogo a odgovora malo, nije li tako?! Svako ima ili nosi bar ožiljak boli sa sobom u duši i u srcu, zar ne?! I svako se sa teškim bolom nosi na svoj način, nije li tako?!
Jutros u pola osam kćerka vidno rastresena upitala me, da li sam čuo da su neka djeca nastradala u saobraćajnoj nesreći u Maglaju? Kaže, da vidjela je tužnu vijest na netu. „U saobraćajnoj nesreći nastradala dvojica mladića, petoro povrijeđeno a dvoje nalaze se u komi. U udesu je učestvovalo više vozila.“ Slušam kćerku šta priča i kontam šta na to da joj kažem. Odmah kroz glavu mi je prošao dan kada smo pred kućom bivše supruge sjedili. A njen brat Meldin G. izustio je tada teške riječi, kako ubrzo više sa nama biti neće. A skoro svi smo mi u glas izustili, njegova sestra, majka i otac, daj Meldine ne govori tako.
Zaista sjećam se svakog momenta toga dana. Sjedeli smo za stolićem malim ispred stepenica koje vodile su ka ulaznim vratima. Osjetim i sada te riječi koje bole. A mogu tek pretpostaviti kako su boljele moju bivšu suprugu i njene roditelje. Sjećam se, da je sa porodicom na dan dva prije smrti bio kod nas u gostima na spavanju. Sjećam se tuge i boli koja provlačila se kroz život bivše mi supruge poslije Meldinovog preseljenja na ljepši svijet. Naravno da je to utjecalo i na naš odnos.
-Kako se nositi sa tim?!
Elem, o smrti se ne govori nikome. A opet svjestan da takve stvari niko ne govori tek onako, sam za sebe. Znam da te riječi peckale su me mnogo u tim danima. A evo i danas. Znao sam da to može biti istina jer i takve stvari mnogi mogu osjetiti, ili predvidjeti. No o tome ni jedan stručnjak iz svijeta alternative ne govori, iz moralnih i etičnih stvari.
I sada dok ovo pišem pitam se kako objasniti nekome zašto je za novu godinu golobradi mladić Esad.O sa automobilom morao sletjeti u rijeku Bosnu? Kako objasniti zašto je morao nastradati mladi fotograf Ajnur D.? Zašto su u Sarajevu tri mlade djevojke i jedan momčić morali nastradati pri brzini od 244km/h? I da se sve to objasni, još teže je za objasniti i prihvatiti da se mora nastaviti živjeti dalje.
Jednostavno, ići se mora dalje!
Znam kao i svako drugi da imam svoje ožiljke bola. Gledao sam oca tri godine kako leži i bori se sa opakom bolešću. Borio se moj otac kao lav. A zašto je morao otići, pitao sam se tada. Volio sam svoga oca kao i svako dijete što voli svoje roditelje. I vi volite svoga oca, čak i nakon desetak godina od preseljenja na ljepši svijet, nije li tako?! No bol kad roditelj izgubi svoje dijete zasigurno je mnogo teži, bar za roditelje, to sigurno znam jer gledao sam kako pate moj bivši punac i punica.
Da se razumijemo ovakvih saobraćajnih udesa sa smrtnim posljedicama će i dalje biti. I suza gorkih će i dalje biti. I mladih i nevinih žrtava u tim tragedijama će biti. I utučenih roditelja iz tih teških dana će biti. I prijatelja koji će pokušati utješiti ranjene duše. I ovakvih vijesti strašnih će i dalje biti „U Maglaju dva mladića izgubila život, a petoro povrijeđeno.“
I na kraju, kako nekome objasniti da se bol može pobijediti a da će ožiljci sasvim sigurno ostati?! –Jednostavno, ići se mora dalje!