Već dugo muči me strah: -Bojim se, odbit ćeš me?!
Zašto? Čega te je strah, znam pitala bi me?!
A ja, evo u tišini mrkle noći osluškujem noćas pored rijeke ljubavi svoje usamljeno srce ne bi li mi dalo snagu da ti odgovorim na tvoje meni postavljeno pitanje. I odgovor zapisujem polahko, onako natenane kao mirni ribar pored rijeke dok čeka svoj ulov. A ulov možda će doći tek u zadnji tren. A možda uopšte i neće?! No to već ostavljam onome koji upravlja našim životima. I tako sam, napola pijan od čežnje i sa do pola popušenom cigaretom neispunjene želje zamišljeno sjedim na stolici čekanja pored rijeke pogleda nekog sjetnog bačenog negdje u daljine za nekim tamo tko na drugoj obali stoji. A rijeka postaje sve bučnija i moćnija.
Znaš ljeti ona oplića do maksimuma i postane kamen suhi, i u njoj se okupaju samo zaljubljeni koji su s proljeća uhvatili svoj ulov. A sada ide već prohladni septembar i jesen bledunjava stiže na vrata duša naših. I ja ponesem lišćem žutim što sa grana na obalu rijeke nježno pada strasno zapisujem riječi srca. Zapisujem riječi ko zna koliko već dugo, pišući pažljivo svaku riječ izgovorenu.
Znam ovih dana sam te ostavio sa strane svoga srca. Bježao sam od tebe skriven ovdje pored rijeke ljubavi da na miru i pod svjetlom mjeseca žuta skontam šta da učinim sa samim sobom. Priznajem nije mi lahko dok virovi ove nepoznate i uskomešale rijeke ljubavi u jesenje dane tebi me vuku. Počela si zaista da mi se sviđaš, a ja ne znam šta da radim sa sobom a niti sa tobom u sebi?!
Neki dan sam ti gledao u vitke noge i kako ih na drugoj strani osvježavaš pod jarkim suncem u njedrima rijeke. Dojmio me tada tvoj nezavisni i slobodni stav. Usudila si se okupati u rijeci koja ljubav znači, iako ni sama ne znaš čemu to stvarno vodi. Vidi se iskrena si duša, jer poštuješ rijeku, a čini mi se da nastojiš poštovati i drugu stranu. Znam i ti, kao i ja gledaš na suprotnu stranu rijeke. I ja, i ti gledamo, a nit’ jedno niti drugo, iako sigurni nismo šta nas na drugoj strani čeka, pa ipak željeli bismo to nešto tamo nama daleko, strano i nepoznato, zar ne?!
Razmišljam, zašto ovdje u blizini negdje nema sagrađen most, jer da ima sreli bi se na pola puta na sasvim sigurnom mjestu mosta koji ljubav spaja. Ali njega nema. I kako sada pored virova iskušenja, sumnjih duše i dilema ljubavi proći tamo gdje me srce vuče? Znam muškarcu je uvijek lakše, ma šta da se u životu desi. No šta sa tobom, tim mojim teretom teškim da učinim? Da li da ga odbacim ili da ga prihvatim pa šta bude?
Nestašna je ova rijeka čas mirna kao lepršavi žuti leptir što bojama u svoj svijet mami. No čas podivlja ko divlji konj i postane neukrotiva, divlja i luda. A u svijetu divljih zvijeri nikad baš mira nema. Ili loviš ili bivaš ulovljen, zar ne?! I Pa ko je koga ulovio, pitam se onda, kad prvi put smo se sreli u zemlji krvi i meda i divlji zvijeri nošeni neobuzdanim vjetrovima strasti i nagona pored rijeke ljubavi? Tko koga ovdje lovi?
Znam ovih dana sam te ostavio sa strane svoga srca. Bježao sam od tebe skriven ovdje pored rijeke ljubavi da na miru i pod svjetlom mjeseca žuta skontam šta da učinim sa samim sobom. Priznajem nije mi lahko dok virovi ove nepoznate i uskomešale rijeke ljubavi u jesenje dane tebi me vuku. Počela si zaista da mi se sviđaš, a ja ne znam šta da radim sa sobom a niti sa tobom u sebi?!
U stvari znam šta bih volio raditi sa tobom! Ali me je strah. Bojim se još jednog poraza. Znaš jednostavnije bilo bi reći: -Kresnuo bih te! Ali znam da ti to na pravi način shvatila ne bi. Zato sam pratio riječi srca, iako možda je ovo još samo jedna u nizu od onih ribarskih priča o velikoj ljubavi poštovanja i pažnje. Zaista, možda je samo još jedna priča, ali šta ako je zaista istinita i prava. Eto sad znaš kresnuo bih te, i znaj da te silno želim u svakom pogledu.
iz romana u nastanku/ Mirela u očima stranca