Vidi čuda, opet je nedjelja. Mirelaaa! -A ja nedjeljom zaista volim misliti o tebi. A ti nestvarna, satkana od zlatne svjetlosti zvijezda sad ovdje sjediš pored mene. Znaš uvijek me napuniš pozitivom. Vidiš li onaj oblak sivi u obliku srca koji nebeskim prostranstvom leti?
Vidi čuda, opet je nedjelja. -Mirelaaa!
Koji sivi oblak, kad na nebu ih ima mali milion? Crveno nebo sive boje je zaista sada neobično lijepo, mili. Možda misliš na onaj što na lubenicu sliči?! Ili na onaj što na zrno kahve miriše? Gledamo li nas dvoje u isto nebo, dragi? Na koji maleni dio nebeskog carstva misliš?
Pa na onaj mali u obliku srca. Eh na njemu bih odletio daleko odavde da se skrijem od tebe negdje daleko, baš tamo negdje u najskriveniji kutak tvog toploga srca. Pa da me ti poželiš i potražiš kroz onu čežnju što voljene spaja u prkos surovim daljinama i često hladnim planinama prepreka koje stoje među njima. Volio bih pobjeći, jer možda slatkim nedostajanjem uspio bih ti reći koliko mi nedostaješ svaki dan, sat i minut. Ja bih…
Ali ja sam sada ovdje. Ja, Mirela, glavom i bradom sam tu. I sretna sam zbog toga, osjećaš li kako se tresem zbog toga, ludo jedna? Baš si čudan. Bojiš li si ti mene? – Možda zaista me se bojiš? Možda se bojiš sreće koju osjećaš, tog sna iz kojeg ne želiš da se budiš? Zašto bježati od nekoga ko stoji nasuprot tebe? Zašto bježati od nekoga ko zaista srcem nastoji biti ona druga slatka polovina tebe?
Ne mora sve baš riječima da bude izrečeno, nije li tako?!
Znaš Mirela, čudno je to zaista, kad vodimo ljubav osjećam da si moja cijela, i utonem u odanu dušu tad milujući svaki dio njenog tijela. Milujem nježnim srcem bujne ti usne, igram se slatkoćom rasplesalih grudi, zaronim u valove kovrčave crne kose prstima svojim dugim, i kao zaneseni dječak igrom, koji prvi put dobija sladoled da ga liže utonem sav jezikom u čulstva intimnosti tvoje. U noćima takvim ti si sva užarena poput sunca koji život daje, strasti nas cijepaju poput vulkana živa i zaista budemo jedno tijelo a dvije duše, ali…
Ali kad ti trebam reći volim te, ja jednostavno zanijemim. Izgubim se. I tako satkan sav od tišine i nemira, ućutim. Izgubim hrabrost koja me krasi u svemu sem u tom času kad gledam te u crne oči. I to me muči, što ućutim. Bojim se izgubit ću te?! Bojim se da tu tišinu nećeš ispravno razumjeti?!
Ali, ti znaš da te volim?! -Ja sam i dalje ona ista Mirela, vesela princeza od Nanta, kojoj ti dopuštaš slobodu. Baš ona ista kojoj ti pomažeš da se razvija i raste pored tebe. Tu sam u prkos kiši koja nas ponekad zapljusne. U prkos pustinjskim žegama dilema i te njihove vreline koje ponekad iz nas izvlače najgore, jer budemo nezreli sumnjama i iluzijama obuzeti. Tu sam, zar me ne vidiš?!
Tu sam ljubavi, zar ne? Držim te upravo za ruku blago. Osjetiš li taj rascvjetali cvrkut dodira noći u meni i dana u tebi? Zašto se bojiš? Možda nešto u sebi skrivaš, tajiš od mene? Zar nisi sam rekao da nedjeljom voliš misliti o meni, a to znači da me voliš, zar ne?! Nedostajem li ti? Šta se dešava, reci? Reci! Lakše ću te razumjeti. U stvari, zar se neke stvari pogledima nekada ne kažu najbolje? Ne mora sve baš riječima da bude izrečeno, nije li tako?!
Odlomak iz romana u nastanku “Mirela u očima stranca”
8 Oktobar, 2017