Imate samo jedan životni problem, svi drugi su lažni, nije li tako?!
Imate samo jedan životni problem, svi drugi su lažni, nije li tako?! Samo jedan stvarni problem mi imamo, drugi su lažni. Dakle, nije to ni siromaštvo u svijetu, niti ekonomska kriza, bolji mobitel komšije, nedosanjani automobil, idealizovana ljubav… čak niti ovaj Corona virus. -Zaista nisu istinski problemi. Da, zaista, Vi i ja, svi Mi imamo samo jedan životni problem a svi drugi su lažni!
Da, da, jedan onaj istinski, suštinski i dubinski, stvarni i najteži problem, jeste da ne volimo sebe jer nismo sami sebi po volji a nismo sami sebi po volji jer životi nam ne idu onako kako bismo mi željeli da idu. A nismo po volji i jer živimo kompulzivno nastojeći grabiti dijelove vanjskog blagostanja i sreće. I onda, vođeni time, obično na kraju puta zapitamo se: „Zašto život nije fer što neko ima više sreće a mi imamo malo ili uopšte nemamo. I tako, pitamo se i pitamo, iako u stvarnosti ni ne znamo kakav je život te druge osobe, naše majke, voljenog brata, vlastitog oca, dobre prijateljice, zajebanog šefa, itd. U suštini, na kraju puta, skoro nikada se ne zapitamo, da li bi išta moglo biti do nas?! -Da li se slažete?
Piše: Almir Đuhera
Hoćete primjer?
Hoćete primjer? -Evo osobni. 2006. godine, knjiga mog života se raspala. Jedino još korice nisu bile spaljene, jedino još su one, te moje žilave i tvrde korice života bile još čitave, nisu se predavale. Dvije godine sam plakao, no trudio sam se da nekako preživim. Živio sam i učio kuhati. Čitao sam različite knjige, putovao sam mnogo, išao sa seminara na seminar (iako sam bio bez posla) kako bi pobjegao od bola u sebi, a taj nutarnji, dosadni i uporni bol svugdje bi me pratio.
Na tim putovanjima, seminarima i druženjima nikako nisam uspijevao „popričati sam sa sobom“ jer želio sam ispuniti ono što drugi, njihova osobna ali i društvena uvjerenja traže od mene. Svi su tražili da budem neko drugi, da budem „neko“ sasvim suprotno od onoga što jesam u stvarnosti. Zaboravljali su drugi šta volim, da volim pisati, crtati, plesati, meditirati, vjerovati, zaboravljali su drugi, i to je u redu?! No da li je u redu, ako sam zaboravim šta volim? Ko mi je tu kriv?
Dakako, sa tih različitih „spoljnih druženja“ donosio sam pohvale i diplome koje bi me na kratko oživljavale, te pokazivale da mogu dati svijetu više od onoga nego što i sam mislim. No bol onoga što me snašlo još uvijek je bila tu. I ta neopisiva nit bola koja se vezala za mene bez mog htjenja, znanja i mogućnosti kontrole, kidala me je sve tmurnije, snažnije i bezobzirnije.
A ja, šta sam i dalje radio?
A ja, šta sam i dalje radio? Pa pobogu borio sam se, i borio, umjesto da zastanem, prihvatim i krenem dalje. Umjesto da stanem borio sam se jer nisam prihvatao da kao što svaka bolest jeste proces, tako je i bol proces koji nas nečemu uči, no pitanje je, da li to osvijestimo u sebi ili ne?! A većina nas ne uspijeva osvijestiti svoju suštinu, pa tako u tim momentima nisam ni ja. Pa sam nastavio sa žilavom borbom bez nade u pobjedu.
Borio sam se, borio sam sa sobom ali i drugima koji su mi nametali vlastita rješenja jer pobogu oni su ti koji su znali kako bi trebalo da živim. Imate li takvih u svojoj okolini, u vašoj društvenoj priči? Dakle, bukvalno su se stranice i to baš one koje su trebale biti najljepše ispisane priče moje životne knjige u jednom danu, skoro pa u istom satu, u jednom dahu počele same od sebe da kidaju a da nisam znao zašto?! Bračna, poslovna, porodična priča je nestajala, nekud i negdje. Ne vjerujete mi?! Iskreno nikome ne bi poželio da se takvo što desi, da doživite smrt oca, ostanete bez posla i bez voljene supruge, i to sve u jednom danu, u jednom satu, u jednom dahu.
Usudiš li se popričati sam sa sobom?!
A onda sam 2012 godine zastao, i popričao sam sa sobom. Tek nakon četiri čemerne godine lutanja, stao sam pred vlastito ogledalo duše i odlučio „otjerati sve u klinac krasni“ jer sam shvatio da imam samo jedan život ali i da imam samo jedan stvarni i pravi životni problem. Problem nisu bili drugi. Problem sam bio ja, problem sam sebi jer se nisam volio. Nisam bio sam sebi po volji. Zašto? Pa vjerujem iz razloga što sam sreću i blagostanje tražio o vanjskoj potvrdi prihvatanja i odobravanja, i spoljnom gomilanju sreće i blagostanja.
Dakle, tek tada kada sam počeo postavljati sebi pitanja poput, da li me je kvalitetniji model mobitela koji sam imao od komšije činio sretnim? Ne nije. Da li sam bio ogromno razočaran što mlada komšinica ima skupocjeni automobil a ja nemam? Da, da bio sam vidno razočaran. Da li će se život nastaviti sa mnom ili bez mene? Naravno, tek tada shvatio sam da je život pun promjena i prolazan, i da će ići dalje bio ja ili ne na ovoj planeti, i dalje.
Što sam više pitanja postavljao sebi, sve je više logičnih odgovora dolazilo na moju adresu
Što sam više pitanja postavljao sebi, sve je više logičnih odgovora dolazilo na moju adresu. I tako kroz postavljena pitanja uspio sam se okrenuti sebi. Dakle, postalo mi je jasno da iznutra trebam biti sretan. A kada dosegnem iznutra ljubav prema sebi a time i sreću, da ću svjesno i nesvjesno onda ljubav i sreću prenositi na druge. Tako sam shvatio da ako uspijem napraviti lanac ljubavi prema sebi, iskreni lanac sreće unutar sebe ću onda uspjeti prenijeti i na druge. Dakle, shvatio sam da moram popraviti, reparirati svoje modele uvjerenja, mana ali i vrlina. Moram sebe mijenjati nije li tako a ne druge jer to je jedini pravi odgovor na pitanja drugih,: „Pobogu, ko si ti da se baviš meditacijom, pisanjem, sportom?!
Zašto trebam mijenjati sebe?
Zašto trebam mijenjati sebe? Pa zato što je to jedina opcija koju čovjek ima na raspolaganju. Druge Mi nikada nećemo uspjeti promijeniti. Slažete li se, zaista nikada, čak i najvoljenije, nećete uspjeti promijeniti pa ma koliko se trudili?! Jeste li ikada do sada isprobali mijenjati druge? Vjerujem da jeste. I šta se desilo? I šta ste dobili kao rezultat? -Nervozu, napetost, konflikt, aroganciju, tjeskobu, razočarenje, bol, razvod, itd?! -Zar ne, to ste dobili?!
Dakle, shvatio sam da moram mijenjati sebe. Pisao sam priče i pjesme a druge je to iritiralo?! Meditirao sam a to je druge žestilo? Bavio sam se sportom a to je druge živciralo. Sa 17 godina sam počeo postiti i vjerovati u Milostivog Boga, vjerovao sam i dan danas vjerujem, no ne na način kako se to danas koristi, da budeš viđen u džamiji, crkvi, sinagogi zbog interesa osobnog a drugima je taj način smetao.
Jedno od postavljenih pitanja sebi bilo je, i da li su ljudi savršeni? Odgovor unutar duše bio je, da smo svi nesavršeni ali i da smo jedinstveni. Dakle, znamo pogriješiti svjesno ili nesvjesno ali i da svako od nas ima jedinstvenu životnu sudbinu i stazu kojom gazi, plovi, putuje, pliva, snalazi se kako zna i umije.
Kako sam uspio sve prevazići?
Kako sam uspio sve prevazići, možda se pitate? Dakle, jednostavno nije bilo ali uspio sam se pomiriti sa činjenicom da su ljudi nesavršeni, kao i ja sam. Oprostio sam sebi ali i drugima i krenuo dalje. Počeo sam voljeti sebe a time i nesvjesno ispočetka a poslije i svjesno sve drugo oko sebe: I raznoliku prirodu cvijeća, i jata ptica što lete, i beskrajnu ljepotu rijeka i zelenih šuma, i plavo nebo u koje gledam dok pišem, i zemlju po kojom hodim,… Sa oprostom počeo sam voljeti sebe i druge, čak i tuđe i vlastite mane.
Eee, dragi moji, eto, baš ova jedinstvena situacija sa Corona virusom kada smo svi kod kuća sa slobodnim vremenom kojeg ne znamo kako iskoristiti, svima nam daje priliku da zastanemo i iznova osluhnemo naša srca, da vidimo šta leži unutar naših duša, šta stvarno jesmo i da li se i koliko uopće volimo?!
I na kraju da zaključimo
I na kraju da zaključimo, odgovor „većine 80 %“ će biti: „Daj ne budali, pričaš u prazno jer oni sreću traže u materijalnom i žele da sve imaju pod kontrolom.Takvi smatraju da imaju život u rukama i da su oni bogovi jer materijalna utrka koju trče to traži od njih. Jednostavnije rečeno, te drage osobe oko nas su ipak vođene skupljim modelom mobitela, luksuznijim modelom automobila, savršenijim ljetnim putovanjem, itd. Dakako, od ovih 80 % samo 1 % kada im život donese teški udarac ili izazovnu oluju, kao što je ovaj slučaj sa Corona virusom će da iskreno stane, promisli i pređe u skupinu 15 % ! Tako život donosi promjene u nama kroz lekcije bola kroz koje učimo ako osvijestimo te lekcije.
Druga „skupina 15 %“
Druga „skupina 15 %“ će s vremena na vrijeme zastati zbog bola kojeg osjete u sebi. Tada će malo bolje razmisliti i tek nakon te stanke koju često život nametne možda će uvidjeti da zaista imaju samo jedan problemi. I da zaista su sami sebi problem. Dakle, ne neko drugi, ne okolina, nije problem komšija koji ima bolji mobitel. Nije problem šef koji ima skuplje automobil. Niti nam je stvaran problem jaran koji više putuje.
Dok samo ona mala manjina će iskreno prihvatiti vlastitu stvarnost da zaista nema nikakvih drugih problema sem jednoga i da maraton sreće i blagostanja trči u suprotnom pravcu od onog u kojem stvarna životna maratonska staza ide. Sasvim sigurno, od ovih 15 % samo 1 % kada im život donese teški udarac ili izazovnu oluju, kao što je ovaj slučaj sa Corona virusom će da iskreno stane, promisli i pređe u skupinu 5 % ! Tako život donosi promjene u nama kroz lekcije bola kroz koje učimo ako osvijestimo te lekcije.
Zlatni 5 %“
A samo skupina na brodu života, onih „Zlatni 5 %“ će prihvatiti činjenicu da su sami najveći sebi problem. I ići će ka unutra, ka sebi, ka vlastitoj sreći i blagostanju duše i srca, ka stvarnoj Božjoj stazi koju daruje Milostivi Bog. Dakako, svako od tih će da plovi duhovnom stazom na svoj način. U konačnici, od ovih 5 % samo 1 % kada im život donese teški udarac ili izazovnu oluju, kao što je ovaj slučaj sa Corona virusom će da iskreno stane, promisli i pređe u skupinu sretnih i prosvjetljenih! Eto tako život donosi promjene u nama kroz lekcije bola kroz koje učimo ako osvijestimo te lekcije.
Da, zaista, Vi i ja, svi Mi imamo samo jedan životni problem a svi drugi su lažni!
Da, zaista, Vi i ja, svi Mi imamo samo jedan životni problem a svi drugi su lažni! Da, da, jedan onaj istinski, suštinski i dubinski, stvarni i najteži problem, jeste da ne volimo sebe jer nismo sami sebi po volji a nismo sami sebi po volji jer životi nam ne idu onako kako bismo mi željeli da idu. A nismo po volji i jer živimo kompulzivno nastojeći grabiti dijelove vanjskog blagostanja i sreće. I onda, vođeni time, obično na kraju puta zapitamo se: „Zašto život nije fer što neko ima više sreće a mi imamo malo ili uopšte nemamo?! I tako, pitamo se i pitamo, iako u stvarnosti ni ne znamo kakav je život te druge osobe, naše majke, voljenog brata, vlastitog oca, dobre prijateljice, zajebanog šefa?! U suštini, na kraju puta skoro nikada se ne zapitamo, da li bi išta moglo biti do nas?! -Da li se slažete?
Imate samo jedan životni problem, svi drugi su lažni, nije li tako?!
Nadamo se da vam se članak svidio i da ste shvatili da mi ljudi po prirodi sami probleme preuveličavamo. U većini slučajeva svi naši problemi su rješivi ali kad vrijeme oluja naleti mi razmišljamo i odlučujemo sa suženom sviješću koja vidi samo jednu sliku pred očima a ta slika je problem.
Pisan je s ljubavlju (!) s nadom i vjerom da će mnogima biti od pomoći. Ako vam se svidio članak > Imate samo jedan životni problem, svi drugi su lažni, nije li tako?! – molimo vas podijelite ga.
Mirić, 09:24 h
Maglaj, 05.04.2020.godine