Turi ga Hajro, ubit će nas promaja.
Turi ga Hajro, ubit će nas promaja, viknu nena Zejna iz gornje sobe dok u svom nježnom krilu milovala je mlađega brata premrlog od straha. Rukama koščatim u kojim živjela je još velika snaga, dobaci mi stare istrošene krpe da metnem u kutak okna starog, već dobrano istrošenog. Mani se sobe, bježi napolje kad otac sa bratom iz njive dođe, jesil’ me čula?! Jesam neno, čula sam te, čula. Uradih kako mi je naredila, i šmugnu napolje da se igram, iako mi je bilo žao brata jer sam znala šta ga čeka.
Uvijek kad se desi u kući neki belaj, krivac je bio znan
Uvijek kad se desi u kući neki belaj, krivac je bio znan, neko od nas 16-toro djece zulum bi učinio. I tad bi mati skrušeno čutila, dok bi ljuti otac istjerivao na svoj način pravdu. A ta pravda nije uvijek bila ista, i svi smo se bojali kakva će biti sljedeća. Jedino se nena Zejna smjela suprostaviti goropadnom ocu koji ju je beskrajno poštovao, valjda zbog godina. No, ni nena Zejna nas nije uvijek mogla spasiti od debelih batina. Otac je pomalo bio ters u takvim prilikama, i strahovali smo uvijek od njegovih reakcija na naše nestašne zulume.
Pa tako i danas, strahujemo kakva pravda će biti izrečena mlađem bratu. Dan je baš lijep! Nebesko plava boja neba nadvila se nad selom mojim, dok u daljini kasnim jutrom stalno čula bi se neka tutnjava na koju su po navici seoski psi uvijek na isti način dubokim lavežom reagovali. A mi djeca, mi smo se bojali cuka. Nismo se bojali tutnjave, jer tutnjava je dolazila iz fabrike skoro napravljene iz koje nepodnošljiv miris stizao bi u naše selo. Samo jedan cuko u selu sa nama djecom se voli igrati, zovemo ga Bambo, a svi ostali na nas djecu mrsko laju. Cuke nas djecu ne vole, ne znam zašto?! A ni mi njih ne simpatišemo baš.
Kuća u kojoj živimo je mala
Kuća u kojoj živimo je mala, a nas 16-toro ko sardine poredani ležimo u jednoj sobi dok spavamo. Nena Zejna ima svoj kutak mira u mutvaku, dok u gornjoj sobi prebivaju mati i otac. Često smo gladni, mi djeca nismo uvijek siti i stomaci znaju do kasno u noć da nam zuje prazni. Jučer sam plakala jer sam vidjela suze u neninim očima nakon razgovora sa ocem. Nešto ju je strefilo vidjela sam to, i zaboljelo me je. U nekom nerazumijevanju sa ocem je bila. A nena Zejna rijetko pušta suze. Baš rijetko. U stvari, skoro pa nikako.
Otac i brat, danas njih dvojica su otišli
Otac i brat, danas njih dvojica su otišli nabrati šljiva kako bismo ih mogli u zimu imati. A zima u Bosni zna biti duga i gladna. Zato se moj otac uvijek najviše brinuo kako ćemo preživjeti zimu, često je o tome pričao sa majkom. Slušala sam ih krišom, i čula milion puta kako samo boje se zime i gladnih dječijih usta. 16-toro na leđima otac nas djece nosi, a bogme i majka. Moja mati voli šljive, pa valjda otac zbog toga bere šljive. Iz šljiva kad god dođe prvo svojoj hanumi iz sepeta vadi, pa onda po koju nama djeci dadne.
A i mi djeca imamo smo svoje poslove. Zna se ko šta u kući radi. Kad otac kaže glasno, I tačka, znali smo daje to tačka za sva vremena i da nema vrdanja. Zumru i Hajru otac je poslao oko krava da se danas brinu. Njema dvjema, po starini taj zadatak u ruke je dopao. Mi mlađi, po vodu na obližnji izvor često bi išli i danas popodne tako na mene je red.
Moja nena Zejna je divna osoba
Moja nena Zejna je divna osoba, i za sve nas razumijevanja ima. Zavijena u šamiju i prodorna pogleda nekako svima nama ulijeva neku nadu. Uvijek se možemo na nju osloniti. Tiha glasa, nekako sva naravna, govorila bi kako svako vrijeme ima svoje breme. I da za svaki belaj koji čovjek napravi, Milostivi Bog ima neko rješenje. Samo se Bogu treba okrenuti i molitvu uputiti, govorila bi često. Mogla sam je slušati do jutra. Iznenada je nena Zejna viknula: „Eto oca iz njive, svi da ste se skrili napolju.“
Umornom ocu nije trebalo ni minut da skonta da je bio neki zijan, ženo vidiš li ti to?! -Mi radimo a neki šupljeglavci probleme rade. Šta da radim sad, eto ti mi reci?! Mati mi je išaretom namignula da se sklonim sa puta. A prema njemu uputila tople riječi: Bolan moj dobri Ibrahimbeže, to su samo djeca, pusti ih na miru.
Jesil’ ti, Himzo ovo učinio
Jesil’ ti, Himzo ovo učinio, prolomilo se avlijom? Kako je znao ko je kriv, ja stvarno ne znam ali… Himzo je stalno izvodio cirkuse, pa nije ni čudo što je otac na njega im'o neki svoj pik. Često njih dvojica vodili bi neke svoje ratove. Otac nas je sve volio, osjećali smo svi to ali sa Himzom nikako nije bio na ti. Vazdan su se naguravali riječima. Himzo ocu nikada nije ostajao dužan, a mati bi tada uskakala i mirila vatru između njih dvojice. Tvoj je zijan ovo Himzo, tvoj, tvoj. Znam ja to, znam. Dovedite mi Himzu odmah iz ovih stopa, dreknuo je.
Himzo je sav prestravljen stajao pred ocem. Potpuno blijeda lica i suznih očiju prema podu okrenutih, čekao je istjerivanje očeve pravde na njegov način. Znao je da ovaj put neće proći nekažnjeno jer ga je otac mnogo puta pomilovao pred samu kaznu. Himzo je iš'o u školu i zbog toga otac na svoj neki način gurao ga je kroz životne lekcije.
Himzo dragi, što ti je ovo trebalo
Himzo dragi, što ti je ovo trebalo? Sad ću ti sva rebra polomiti, šta si to učinio, ugursuze jedan? Ma k'o vola ću te zaklati, neno Zejno. slušali on šta mu ti govoriš, sluša li on tebe, daj nož?! Mati je ćutala. A nena Zejna, mirnim korakom pred oca stavila malenu stoličicu preko koje je otac stavio našeg Himzu, i počeo da mu preko pantola crveni guzicu.
Mi djeca smo svi pobjegli napolje po nalogu nene, no otac je danas im'o drugu namjeru. Salko, pozovi svu djecu u mutvak kod nene, odmah! I u roku od minute da ste svi došli, jesil’ me razumio? Salko nije ni pisnuo dok je otac na sav glas se ibretio, i svi, mi djeca, smo iz avlije u mutvaku se stvorili za minutu. I gledali smo kako naš Himzo kaišem biva učen pameti.
Mirić, 12:05
Maglaj, 03.06.2020