Veliki voz zelene boje

Čekao sam Vas dugo na stanici života. -Zaista, čekao! Strpljivo čekao, milo moje! Baš upravo, Minka, baš Vas, dugo na kiši i vjetru. -I snijegovi su znali udarati o obale duše obasute čežnjom pustom. –Da, da… -Jednom su mi rekli, rekli su mi, voz  je krenuo u 15:10 časova iz Beograda. Rekli su… a ja sam čekao veliki voz zelene boje i najslađe oči boje meda.

Cupkajući s noge na nogu, čekao sam, i pomno pratio kretanje starog konduktera koji je nevoljko udarao, obuzet vlastitim strahovima, po čeličnim hladnim kotačima što po šinama bruje. Da, da… Vozovi su prolazili a ja sam jednim okom posmatrao kako kondukterove nade polahko nestaju i tope se sa svakim novim udarcem što odzvanja gromko… I boli?! Vozovi, veliki i zeleni zaista su prolazili u daljine mimo nas, a nas dvojicu iste zebnje i teške muke spajale su… On i ja, pratili smo svako svojim očima šine koje nosile su u sebi potajnu nadu za nekim drugim sretnijim životom. Negdje, i daleko. Tamo negdje tu se sreća skrila.. -Mislili smo?!

Stari kondukter

Jednom mi je pričao, kako bi volio imati malu kućicu na kraju sela. Dobro skrivenu od pogleda znatiželjnih. Sjećam se, bio je decembra hladan i ljut, a mi stajali smo na peronu nedonesenih odluka, izmoreni čekanjem i promrzlih duša. Pričao mi je kako je nekad volio jednu ženu i da je zbog nje skratio dugu rokersku kosu. I kako godine prolazile su, ali da nade nisu. Pa ipak, bol u duši da mu je sa svakim novim uzdahom sjećanja rasla, i sve više probadala velike puste nade praveći od nih male probušene balone.

Rekao mi je, i da bi za svaki osmjeh koji mu je ona poklonila, posadio u baštu jednu crvenu ružu ljubavi da ga sjeća na jednu malu crnu gospođicu. I da ga ne bole sve godine poklonjene njoj. I da se ne kaje što godine su prošle a još ju voli. Nije mario za godine uzaludnih boli i čekanja što su ko žive rane ga pekle. Volio ju je, zaista volio… Vidjelo se to na njegovom istrošenom licu borama isparanom, kroz svaku novu riječ o njoj izrečenu nekom neobičnom toplinom i vulkanskim pogledom koji se isijavao iz njegovih žarom čežnje natopljenih očiju.

Tu noć, reče mi: Nikad nije kasno, prijatelju moj. Nikad nije kasno za neki novi početak… No znaj stare rane uvijek bole, ali se i, dalje vole. Sve mi je to zvučalo pomalo čudno i zbrkano… -Kako se može voljeti nešto što godinama zna mnogo boljeti? Kako? Kako, prijatelju moj?

Sjećam se, baš…

Sjećam se, i kako je rekao: “Vidiš, prijatelju moj, Ti čekaš?! Kao što nekada čekao sam ja, ali znaj… -Kada noći nemaju kraja, tada u oku više nema sjaja. I zavoli se bol, ta bol koja nedostaje sve više i više… -I kad sunce ljeti prži… I kad s jeseni opada žuto lišće… I kad zima hladna srce steže a promrzle ruke drhte… I kad s proljeća leptiri nade nove ljubavi bude… -Zavoli se ta bol, i to nešto daje snagu da ide se dalje… I ti ideš dalje, svjestan da veliki voz zelene boje sa najslađim očima nikada neće doći. Sjećam se… njega i njegovih riječi… I jedne djevojke u noći…

Valjda, zaokupljeni našom pričom nismo vidjeli kako u sjeni perona na klupi bola promrzla djevojka crne kose sa tamnim uplašenim očima, tik pored nas, sjedi i plače. Ne, nismo ju vidjeli.