Kono moja, zovem te na prelo, nešto mi je vruće c'jelo t'jelo, pa me treba rashladiti mala, sa stožine što je sinoć pala.

Pisma iz prošlosti: „Kako se uistinu onda rodio pjesnik u meni?!“

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige

Počeo sam pisati pisma iz prošlosti: „Kako se uistinu onda rodio pjesnik u meni?!“, a koja niko pročitati neće, jer ću ih spaliti sa svim pričama i pjesmama iz prošlosti. Pa uistinu, bar da se zna, evo kako se rodio onda pjesnik u meni? Odgovor je sasvim jednostavan. Zaista pjesnik se rađa! U ovu činjenicu više sumnje nemam. -Jer kroz čitanje biografija veliki pjesničkih duša shvatio sam da sve i jedna velika pjesnička duša došla je „na ovaj svijet tako što ju je donijela roda da bude po tome posebna osoba“, a onda život je nju i njene talente tesao u pravcu teškog puta ljubavi prema lijepoj riječi.

Dakako, velika većina tih biografija sadrži i niti bolnih patnjih kroz koje su pjesnikinje i pjesnici prolazili na svojim životnim stazama kojima su svjesno ili nesvjesno odlučili da idu. Jedni su bili nesretno zaljubljeni, drugi siromašni a treći, nažalost protjerivani zbog svojih društveno aktivnih pjesama.  I tako, evo, sve do današnjih dana ista priča vrti se u krug.

Ah, a ko na Balkanu nije čuo za velikog Šantića, nesretnog Musu Čazima Čantića, Tina Ujevića-„uhapšenoga u svojoj magli“ ili bolešljivu Isidoru Sekulić?! Da li danas ima tako velikih pjesnika i pisaca, pitanje je?! Danas svi mi pišemo, ali zahvaljujući mnogo lakšoj marketinškoj mogućnosti predstavljanja kroz razne društveme platforme online postanemo  „zvijezde na tren“. -Za razliku od prošlih vremena kad moralo se mukotrpno raditi da bi bili primjećeni. Dakle,  da budemo iskreni, ne odnosi se ta mogućnost „instant zvijezde“ samo na pjesnike, to sada rade i fudbaleri, slikari, pjevači…

Ah, danas! Evo, tako pisma iz prošlosti: „Kako se rodio pjesnik u meni“, danas me vratiše u neke godine prošlog stoljeća kada se mnogo iskrenije voljelo i ljubilo… I kada je čovjek mnogo više bio čovjek nego sada, danas za ovog vakta.

Sjećam se, onomad tamo neke godine, kad sam prolazio kroz pubertetske dane  tada su nastale moje prve pjesme, a jedan od prvih stihova otprilike ide ovako:

Slatka je poput cvijeća,
ona je moja sreća,
na njoj zlatne cipelice,
koje samo nose ljepotice.

I na kraju da vas pitam, dragi moji, da li ste se kad zapitali, koliko pjesnici samo moraju voljeti svoj izbor neizvjesnog puta kojim su krenuli da hode a da bi ostali ono samo što jesu pjesnici? I znate li šta sve prolazi pjesnik u meni? U tom pogledu, evo po nešto od posebnih zvijezda Tina Ujevića, Isidore Sekulić, Muse Čazima Čatića:

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al’ ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

Musa Čazim Čatić ( Teubei –Nesuh )

 

Uhapšen u svojoj magli, .
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

Tin Ujević ( Biti djeca )

 

Šezdeset sekundi ćutanja dovoljno je da čovjek duhom takne onoliko koliko govorom ne može ni za šezdeset dana!

-Isidora Sekulić  ( Velika je stvar ćutanje )