Sjećate li se Kemala Šalake-Keme?
Sjećate li se Kemala Šalake-Keme? Jutros sam poranio. Baš onako poranio. Gledam napolju tmurno, prohladno i sanjivo vrijeme. Kiša i hoće i neće da pada, a ja prebirem po kapima sjećanja. Razmišljam, gledajući u sive oblake dok spremam se da odradim prvi put dužinu halfmaratona u jutarnjim satima. Zacrtao sam sebi plan da ću da istrčim tih 21 kilometar jutros, no nisam očekivao da ću se jutrom osjećati onako nekako, pomiješanih osjećaja. Znate, dragi moji, kad navrate sjećanja u kafanu života i sjednu za vaš stol onako nepozvana, zapitate se u sebi kako da se postavite spram njih.
I svako od nas na svoj način na njihov dolazak reaguje. A ja jutros sjećam se rahmetli Kemala Šalake, jednog prijatelja kojeg sam zaista volio. Bio mi je drag. Zračio je posebnom energijom. Imao je u sebi jednu onu toplu umjetničku crtu, zbog koje možda baš znao je dati „poseban for“ na tekmi, baš onaj zadnji pas lucidan da se čovjek začudi kako ju je (loptu) uopšte uspio proturiti do saigrača. Danas tako nešto radi Miralem Pjanić, Luka Modrić i Miske nekad prije.
Eto to je Kemal Šalaka-Kemo
Sjećate li se Kemala Šalake-Keme? Eto to je Kemal Šalaka-Kemo, mladić vijugave smeđe kose i zanesenog pogleda. Jedan poseban mladić, sportista u duši koji je svojim fudbalskim umijećem znao da obraduje ekipu za koju je igrao jer šanse da ta ekipa pobijedi su sa njegovim prisustvo rasle. Eto takav je moj prijatelj Kemal Šalaka bio. A mi kao djeca, i tinejdžeri na poligonu malom, zaista mnogo utakmica smo odigrali zaneseni u mladosti, letjeli za loptom po kiši, uprkos ledenoj zimi, čak i bijelome snijegu… Smijali smo se u pobjedama i tugovali nakon poraza… I ništa drugo mi vidjeli nismo, a mnoge od nas niti je šta drugo i zanimalo. Bitno je bilo dati gol, zar ne?!
Jutros sećam se evo, sjećam se dana kada je naš Kemal otišao od nas, na neki bolji svijet. Bilo je toplo julsko vrijeme, nisam siguran al’ mislim da je subota bila. Igrali smo oko podneva, sjećam se da je crnokosi Darko Martinović sa balkona pitao: „Imali mjesta i za mene.“ Taj dan mi je ostao urezan u sjećanje snažno. Nisam tada znao da ga taj tren gledam posljednji put, bio je nasmijan i veseo. Završili smo utakmicu i stali kraj pokraj ogromne svetiljke kraj moje zgrade koja noću davala nam je svjetlost prilikom igranja tekmi.
Mi djeca sa malog poligona
Mi djeca sa malog poligona zaljubljeni u fudbalsku loptu. Zaljubljeni u nogometnu loptu znali smo mi igrati i do kasnih ponoćni sati jer poseban to je šmek bio. Hej, a zamisli još kad tvoja ekipa pobjedi kako slatko poslije ideš na spavanje. Sve se to pikalo i dva tri dana poslije komentarisalo. Baš su bila to lijepa vremena. I te noćne tekme, eh… Ipak ponekad, znale su i problem biti. Znate dragi moji, ta naša graja i buka koju smo stvarali tada smetala je nekima od komšija, no baš smo mi klinci o tome tada razmišljali. Bitno je bilo dati gol, zar ne?! A koje li sreće u nama kad se zatrese mreža malog golića, neopisiv je to osjećaj. Neka nam komšije oproste, ali nama zaista je bilo bitno samo da zabijemo gol, nije li tako, i danas?!
Tog dana podnevne tekme su bile u igri. Sjećam se, završili smo utakmicu, i obično bi ostajali da koju još pročavrljamo, no on se odlučio taj dan ranije krenuti kući. I ko da sad gledam ga, nasmijan je otišao sa poligona. Pamtim i sada njegovog gega hod, i moj uzdah u tom trenutku, i unutrašnju misao „Ode nam Kemo“ koja mi je u tom momentu zaista proletjela kroz glavu. Često se tog momenta sjetim i sve ponovo preživim u trenu.
Unutrašnji glas sjećanja
Znam drage moje maglajlije i prijatelji, sasvim sigurno da čovjek ima unutrašnju intuiciju, onaj poseban glas kojeg mnogi zanemaruju. Ko zna, možda baš ona mi se tada obratila i rekla da ga se sjećam, da upamtim po tome. A inače mi ljudi, neke stvari ne razumijemo, pa i teško nam je prihvatiti, zar ne?! -Jer kako objasniti da mnoge stvari koje sam nekima rekao, ostvarile su se. Zaista ostvarile. No, objašnjivo to nekome ili ne, ja ovo pišem srcem?! Shvatljivo nekome ili ne, no ja se rahmetli Keme, upravo sjećam po tom unutrašnjem glasu.
I još nešto po glavi mi se vrti, neka koincidencija ili slučajnost, ili možda zaista poruka od Keme da ga ne zaboravimo, ko bi ga znao. Zamislite, dragi moji, 9.7.2018, znači dan prije godišnjice smrti dragog nam Keme, kontaktirao sam njegovo brata Adu sa porukom kako bi želio napisati nešto o jednom vremenu, jednoj fudbalskoj ekipi, jednoj sjajnoj nogometnoj generaciji, jednom momku sportisti. Dakle, kontaktirao sam Adu a da nisam bio siguran u datum Kemalovog preseljenja na neko ljepše mjesto. Sjećam se samo da je bio lijep letnji dan. Ko zna možda u svemu tome ima neki znak.
Sjećam se da je ubrzo nakon njegovo odlaska kući, mislim da nije prošlo ni dva sata do mene doprla šokantna vijest da se Kemal okupao, legao da spava i da nije više se probudio. Znate i vi, kao i ja, da ko i u svakom sokaku, mahali i gradu, odmah počinju da kolaju razne priče.
22 godine su prošle
Ne sjećam se svih detalja, priznajem. 22 godine su prošle. Davno je to zaista bilo. No koliko me sjećanje služi taj dan Goran Nikić-Žgule na terenu je bio, Admir Hasančić-Mirće. Možda i, Alen-Jaje, no nisam siguran posve, Darko, moja malenkost. Evo javlja 11.7.2018. Edi Ustalić tada mladi komšija da su on, rahmetli Adnan Hasančić i Dino Smajić također taj dan na poligonu igrali tekmu. (Sjećate li se vi? Ako ko zna neka javi, ko je još bio. Naknadno dodati ćemo u tekst)
Sjetih se jutros i juniorske ekipe Natrona u kojoj smo igrali Kemal i ja. I još mnogi meni dragi momci iz tih bezbrižnih dana: Željko Simić bio je sjajan bek. Isto kao i Trgić Blažen korpulentni sjajni ljevak. Samir Fetić-Bakula onako snažan razbijao je u sredini-mislim da je igrao zadnjeg veznog. Hare iz Liješnice se tu negdje isto u ekipi vrtio. Admir Hasančić-Mirće zabijao je golove kao od šale onako brz i vispren.
Kemal i Adnan Šalaka sjajna braća, ljudine i odlični fudbalski znalci na sredini terena vezli su ko ptičice kada s pažnjom vezu vlastito gnijezdo. Sejo Mulalić rezervni golman. Kako Željko reće bio je tu i Ozrenko Ivanović. Po lijevoj strani, moja malenkost, brza ali i neodlučna u to vrijeme bila je nominovana za selekciju BiH kao lijevo krilo. Šefik osmić bio nam je trener. A a bio je tu i Amir Jakovac-Kenda trener, nešto kasnije. Sjećate li se vi još koga iz te ekipe, dragi prijatelji? Eh, šta godine čine, baš se teško sjetiti svih tih momaka što na zelenom terenu stadiona u Maglaju pikali su loptu.
Sjećanja sa zelenih terena
Sjećam se evo i nekih utakmice iz tih sjajnih vremena. Ko da sam sada na zelenom terenu u Odžaku. I posmatram Odžačana tužna lica i veseo pogled našeg trenera Šefika Osmića. Baš smo dobro poderali Odžak sa 3:0 a koji se s nama borio za prvo mjesto. Na misli mi doleti ko šareni leptir i utakmica sa Željom iz Doboja. Želji sam zabio gol iz kornera na njihovom terenu i istog momenta trener Šefik Osmić me izveo iz igre sa riječima nije to timski duh-trebao si nabaciti nekome od kolega. Tu utakmicu smo izgubili sa 4:1. Sjećate li se vi koje utakmice iz tih dana, dragi prijatelji?
I još nešto da napomenem, bila je to sjajna generacija nogometaša koja je u to vrijeme harala fudbalskim terenima širom Bosne i Hercegovine. Čak smo bili i juniorski šampioni tadašnje lige. Čast mi je bila igrati sa njima svima, iako samo Admir Hasančić napravio je jednu ozbiljniju karijeru. Baš bih volio imati slike iz tih fudbalskih dana, no mislim da njih niko nema. Možda jedino u Natronovoj arhivi, ko zna.
Ovaj članak nastao je u čast mog dobrog prijatelja, sportiste i sjajnog mladića Kemala Šalake-Keme. Prijatelju, bio si vrhunski fudbalski dragulj, znaj da te se rado sjetim. Zato dragi Kemale, molim da ti dragi Bog podari smiraj duši, i nagradi te lijepim mjestom tamo gdje se sada nalaziš.
Tvoj prijatelj!