Jutros na obali Bosne razmišljam kako vrlo često nas naša prevelika očekivanja, ali i preduvjerenja odnesu na krilima razočarenja u zonu depresije i anksioznosti. Zašto? Zato jednostavno jer smo naučili živjeti po matrici koja nam se nameće kako iz društvene sfere života, tako i najbliže okoline. Tako da podliježemo veoma lahko sugestijama sa strane a koje u nama onda bude određene unutrašnje dobro skrivene osobine koje posjedujemo. Iz tog skrojenog i probuđenog kalupa onda u našim glavama i nastaju slike životne stvarnosti koje mogu veoma često biti i iracionalne. Zar ne?!
Dakle, u nama svima ima sjeme ljubomore, zavisti, pakosti, ogorčenosti, netrpeljivosti, mržnje koje veoma često drugi svjesno ili nesvjesno bude ne shvatajući da urušavajući time živote drugih osoba urušavaju najviše vlastiti život. Mi često zaboravljamo da smo ljudi rođeni sa manama i vrlinama. Ali i da je mnogo lakše u nekoj osobi probuditi negativne emocije nego one pozitivne za koje je potrebno napraviti korak izvan osobne zone sigurnosti. Uvijek je nešto lakše rušiti nego iznova graditi, nije li tako?! Sasvim sigurno mnogo je lakše razvaliti ljubavnu vezu ili brak nego stalno investirati “nešto svoje” u ljubavni odnos?! Slažete li se, dragi prijatelji?
Zato kroz dole navedenu pjesmu pokušao sam oslikati nevjerovatan ali istinit prizor unaprijed zacrtanih preduvjerenja u ljubavnom odnosu između dvoje mladih “zaljubljenih golupćića” koji jedno drugom kroz iracionalnost ali i žestoku ljubomoru pripisuju djela koja uopće nisu tačna, ali… Kako je sve stvar percepcije koja kreira naš stav, a u životu stav najčešće igra bitnu ulogu u životu onda dolazi do svakojakih situacija i događaja, zar ne?! Zamislite šta sve se još u glavama “rađa” kada se tome svemu pridruži nepregledna kolona strahova.
Zaista se nadam da ću ovim blogom i napisanom pjesmom bar nekom otvoriti oči da kroz život ne plovi na krilima negativnih emocija poput ljubomore, zavisti ili mržnje jer time ubija najviše sebe. Budite svjetlo, budite svjetionik života koji će svuda oko sebe reflektirati svjetla pozitivnih emocija poput iskrenosti, povjerenja, podrške i prave ljubavi jer vi to možete, zar ne?!
Jutros na obali Bosne
Rasplela je kose jutros jesen stara,
na obali Bosne sa mnom razgovara,
pa mi tiho lah'rom duši sjetnoj veli,
duša moje drage da me srcem želi.
-Uplela joj kose nit srebrene rose,
U džamiju idu njene noge bose,
svako jutro tu se znaj, draga ti moli,
Bogu dragom, za trun sreće jer te voli.
Pa što čutiš tugom pjesniče moj vrli,
kad dragana slatka želi da te grli,
a ti stalno u daljine neke bježiš,
‘mjesto njoj, lošem putu pijanca težiš?!
Moja majko, jeseni dobra stara,
šta ću kad me ona sa drugime vara,
kako srce sretno sa njom bi to bilo,
rec’ pjesniku, mila moja dobra vilo?!
Nit’ te vara, nit’ po mahali šeće sama,
draga ti je odana-prava je dama,
već zbog tvoga „zuluma“ hudi od tuge,
misleć’ da ti stalno žene ljubiš druge.
Ne zna draga da plače pjesmom ti duša,
pod Brezom na obali Bosne da sluša,
poj slavuja što vida jutrom ti rane,
ne zna kako tebi teško zora svane.
Moj pjesniče, zato jutrom za njom kreni,
kad je sretneš samo mene ti spomeni,
vjeruj meni, nas dvije dobre smo druge,
reći ću joj da ne ljubiš žene druge.
Idi, idi u susret joj odmah kreni…
Mirić, 07:02h
Maglaj, 28.10.2017.