Svetlana sa Beogradskih splavova na Savi
Svetlana sa Beogradskih splavova na Savi bila je čudna riba. Heh, zaista čudna i nepročitana jedna knjiga koju iznova morao si čitati ne bili koji detalj više o njoj zapamtio. Ta je djevojka živjela 100 života, sa sto ideja, sa sto ciljeva i sa sto nada! -I nikada niko sa njom ne bi na čisto bio o čemu u trenu ona snatri. Bog joj je podario mercedes bujne crne kose, vandredno dobrih zadnjih spojlera i sa volanom života čije uzde nit’ moja, nit’ tuđa a često niti sasvim njena ruka u rukama nije držati mogla.
Nikad nisam bio na splavovima sa Save, al’ eto baš znam jednu raspjevanu Svetlanu sa Beogradskih splavova na Savi. Da se razumijemo, Svetlana sa Beogradskih splavova na Savi nikada mi ništa dala nije, al’ od nje naučio sam mnogo. I te njene lekcije o životu između gomile laži i pokoje istine dojmile su me pravo.
Nikad nisam bio na splavovima sa Save a kažu da su najbolji uz kej kod Brankovog i Savskoga mosta. A baš bi volio jednu noć zaakšamlučiti ‘nako bosanski na jednom od njih da pokažem Svetlani kako Bosanci pjevati znaju. I tako evo dok sjedim pod šadrvanom života u avliji prošlosti i pomalo razabiram dane koji su mi u životu nešto značili, sjetim se nasmijane Svetlane i knjige joj u ruci od Dale Carnegia i izgovorenog njenog obećanja: -Dat ću ti nešto kad se sretnemo idući put.
Nikada ne obećaji ono što ispuniti ne možeš ili nećeš
Nikada ne obećaji ono što ispuniti ne možeš ili nećeš, govorio bi mi često otac. I dođu tako trenuci kad se sjetim njegovih riječi, tad ja obično sjetim se i meni drage Svetlane i njenog davnog obećanja. Znate ja sam sa sela iz jednog malog grada u Bosni a Svetlana je sa velikih beogradskih ulica. Ja sam kroz život volio čitati knjige a ona voljela je život. Ja sam bio štreber a Ceca kampanjac životni je bila. Ja sam živio u miru a ona ucrvala bi se ako na jednom mjestu duže od pet minuta čamila je čekajući na život.
Već sam vam rekao da sam sa sela, i da su moji htjeli uspješnog školarca. Zbog toga i jesu poslali me pod sjajna svjetla velegrada. I priznajem da u početku nisam se baš najbolje snašao sve dok nisam skužio temelj na kojem počiva život u velikome gradu. U stvari, poslali su me tamo gdje je obećanje-ludo radovanje! No obećati pa slagati nekome nešto u velikome gradu obično znači da si onda „ dobro obrao bostan“. To branje bostana nikome nebi preporučio jer u laži su kratke noge, zar ne?! A dobro mi je zborio prije odlaska moj stari: Reče sine, čuvaj se onih što te najviše „tapšu po ramenu“ i, povazdan što ti nešto obećavaju. Takvih se čuvaj, sine!
Još nešto upamti, sine
Još nešto upamti, sine: “Znaš sine, onomad kad smo u voćnjaku bili, pa ti ja rekoh: -Kako trebaš truhleži iz voćnjaka da se čuvaš? -E takvih, „prijatelja“ čuvaj se. -Ti najčešće kažu, da će sve voćke iz voćnjaka rodne da budu. No ne vjeruj im sine: -„Ti, tada znaj, prodaju ti volovska muda pod bubrege.“
Prati me još eho tih njegovih riječi. Taman dok posmatram sebe zamišljenog tako, evo me sad ovdje putujem životom i sjedim pod šadrvanom života u avliji prošlosti i pomalo razabiram dane koji su mi u životu nešto značili, sjetim se nasmijane Svetlane i knjige joj u ruci od Dale Carnegia i izgovorenog njenog obećanja: -Dat ću ti nešto kad se sretnemo idući put.
Zamišljam poklon koji Ceca htjela mi je dati dok sjedim pod šadrvanom života u avliji prošlosti, pod našim Borom čitajući Djevojku iz Zemlje Piramida. Čitam je u miru ovog meni dragog i savršenog kutka. Čitam i ujedno zborim gromkim glasom : -Tu sam Ceco, pod onim nama dragim vitkim Borom. Sjećaš li ga se? -Tu sam pod onim istim zelenim Borom: – Ahhh, gdje prvi put ljubavne poljupce sam ti krao.
Svetlana sa Beogradskih splavova na Savi, znaš li
Svetlana sa Beogradskih splavova na Savi, znaš li, ah kako su samo slatki ovi trenuci sreće dok predivne sunčeve zrake šaraju nebeskim prostranstvom i takve nevine padaju mi na poborano lice, baš tada miris Borika ispunjava mi misli. Taman u to doba zelenog Bora i ukradenih poljubaca, ja derem se iz sveg glasa k'o da niko ćut me neće: -Ceco, a kada ćemo se vidjeti idući put? Odzvanja moj zaljubljeni glas Borikom prateći Cecu dok ona gubi se u daljini. A ja posmatram kako ona pri tome ležerno njiše savršeno oblikovanim bokovima, i u vatri rasplamsalih nadanja čekam na njen odgovor.
I tako dok čekam odgovor njen, evo me sad ovdje putujem životom i sjedim pod šadrvanom života u avliji prošlosti i pomalo razabiram dane koji su mi u životu nešto značili, sjetim se nasmijane Svetlane i knjige joj u ruci od Dale Carnegia i izgovorenog njenog obećanja: -Dat ću ti nešto kad se sretnemo idući put. -I nešto razmišljam koje je moje najveće „Ljubavno – ludo radovanje.“ -I sjetih se, za divno čudo, vitkog Bora i Svetlane sa Beogradskih splavova na Savi.
Duga razbarušena crna kosa, miris borovine, strast, poljubac… i šta treba više, pa da čovjek bude na tren sretan?! Vesela k'o vjeverica, vedra k'o nebo plavo, znatiželjna k'o Zeko mali… I ona takva rasplamsane duše baš voljela je brzo. Znam, prvom svoje srce je dala i povazdan njemu se vraćala,. Pričala je neke sasvim konkretne priče, uporno tražila svog kralja i težila ka bogatstvu.
Ne vjeruj „prijatelju“ koji te mnogo po ramenu tapše, nit curi koja obećaje ti puno
Ne vjeruj “prijatelju” koji te mnogo po ramenu tapše, nit’ curi koja obećaje ti puno, sad znam da tako treba. Sjećam se, pričao mi “prijatelj” kako „laka je roba.“ I pričao je, kako će on sve da sredi, i da ima da padne k'o „kula od karata.“ A ja romantičar vjerovao u ljubav. Uporno sam mu govorio kako ona traži samo srodnu dušu. On je vjerovao da su voćke samo za mljevenje, i da drugih atributa nemaju. I da u to, on, Željko, po sto puta se uvjerio.
A ja opet tvrdoglavo, tvrdio suprotno, da su voćke šarolike i da svaka ma kakva god da je, ima bar po par lijepih mirisa za druge ako joj se lijepo priđe. On meni nije vjerovao -a nisam, bogme, ni ja njemu. Doduše, njemu u prilog ide, da ih je on-do tad, trijest i neku samljeo, bar iz njegovih priča takvu tvrdnju sam čuo. No i dalje, siguran sam u jedno, da Ceca tražila je samo pažnju, poštovanje i malo više osmijeha na njenom nervoznom licu da donese neko, možda onaj pravi. Eh, baš me zanima, da li je našla pravog?
Sjećam se dobro, te djevojke iz metropole, zvala se Svetlana i baš je zračila životom poput majske ruže. Svetlana, to divno ime koje sjaji u sjećanju jednog pisca. Sjećam se, u zanosu kako obećala mi je dati najslađi poklon, kad sljedeći put se vidimo. -No, naravno prošla je godina, i druga u nizu i jebeni rat na Balkanu, i Katrina oluja u Americi, i genocid u Srebrenici, i sranje u Ruandi, i cunami kod japanskog Sendaija, a od obećanja ostala je samo slika ludog radovanja.
A dobro mi je zborio prije odlaska moj stari
A dobro mi je zborio prije odlaska moj stari: Reče sine, čuvaj se onih što te najviše „tapšu po ramenu“ i, povazdan što ti nešto obećavaju. Takvih se čuvaj, sine!
Još nešto upamti, sine: -“Znaš sine, onomad kad smo u voćnjaku bili, pa ti ja rekoh-kako trebaš truhleži iz voćnjaka da se čuvaš? -E takvih, „prijatelja“ čuvaj se. -Ti najčešće kažu, da će sve voćke rodne da budu. No ne vjeruj im sine: -„Ti, tada znaj, prodaju ti volovska muda pod bubrege.“
Mirić, 10:23h (jutro)
Maglaj, 21.04.2016. godine