Bojim se šta će opet smisliti Ruski stric, Veliki brat, Zapadni fakir i Orijentalni mag za balkanski zatvor. I pitam se, povrh svega, gdje je u svemu Husein-kapetan Gradaščević?

Balkanski zatvor -Novela

Posted on Posted in Autorski članci, Knjige

Balkanski zatvor

(Negdje na Balkanu, ledeni balkanski zatvor)

 

Glavne face i likovi:

  1. Ruski stric
  2. Veliki brat
  3. Orijentalni mag
  4. Zapadni fakir
  5. Husein kapetan Gradaščević

Ništa više nije kao što je bilo prije, tako ni zatvori-ledeni okovi života i zapisničari neobičnih ljudskih sudbina… Ah, ta skrivena mjesta, ta težačka mjesta u kojima čovjek samo je broj i ništa drugo, ni manje ni više od toga. Samo je zbroj pojedinačnih brojeva, igra matematike gdje prestaje sva logika, a nastaje apsurdnost života.

Čudno je to, baš čudno, što u ovaj baš čudni zatvor svi požele da se vrate, iako ništa više ovdje u njemu isto nije. Ništa nije isto, pa tako ni ovaj memljivi Balkanski zatvor pun buđi koja se nakupila na ledenim zidovima surove stvarnosti. I ništa to ne bi bilo čudno da se s vremena na vrijeme ne svrate u njega i Ruski stric, Orijentalni mag i Zapadni fakir i Veliki brat. Svrate tek onako u taj balkanski lonac punjen ljutom paprikom laži, prevara, podvala, dupelizaca, ulizica, probisvijeta, ucjenjivača, malih nestašnih lopovčića i političara svih boja. I rekli biste: ,,A šta je tu čudno? Pa, zar toga svugdje nema?”

Da, vjerovatno. Da, možda ste upravu, svugdje te bezlične mase ima. Samo znajte, ovdje se sve  računa s koje je strane. A, to je bitno znati!

Gledam na televiziji, kažu: „Ovdje je pao prvi metak 1914. godine, a ispalio ga neki Gavrilo Princip. A ko bi taj momak i kome je pripadao?”  Kažu na televiziji, još raja u čaršiji o tome složiti se ne može. Složiti se o tome ne mogu čak ni oni koji su u samom centru zbivanja u tugaljivoj životnoj epizodi Balkanskog zatvora. Jedino u čemu se slažu svi jeste da je puklo bure baruta u Balkanskom zatvoru punom gnijeva. A gnijev se lahko i brzo širi ako nema adekvatnog lijeka. A lijeka za njega, kažu balkanski stražari, još uvijek nema. I ako ga ima, on još u Balkanski zatvor nije stigao. I šta bi sad tu čudno, što lijeka nema?

Gledam na televiziji, pričaju dalje… Neki Tito, kažu da se zvao Josip Broz, živio je tu u Balkanskom zatvoru. Kažu, bio je glavna faca od neke tamo 1945. godine i vladao je neki poseban mir u zatvoru dok on bio je živ.

Doduše, ni za njega se pouzdano ne zna čije gore njegov bio je list. Jedni tvrde da je bio stranac  ruske krvi, drugi pak zbore da je bio špijun austrougarske fele, a treći da je bio obični metalski radnik koji je furao tamo neki socijalizam. A ko bi ga znao, šta je on sve bio. Legende žive. Ostat će poznat po tome da je Ruskom stricu odlučno rekao-Ne! Istina je, kažu, gledam na televiziji: „Dok drug Joža bio je živ i zatvor je mirovao. Zatvorenici su imali svoj neki ustaljeni red, znalo se kad vrijeme je doručku, ručku i večeri.”

A onda, pojavila se smrt i u svoje duboke nejasne tajanstvene skute odvukla je Jožu. Znam iz priča drugih zatvorenika, koji rekoše mi s dozom hladne ozbiljnosti, da volio je žene. Mada opet, upitno je to, o njemu kao čovjeku, da volio je žene.  Jedino znano i sigurno je da neki su ga zvali i drug Joža.

A da li su mu Ruski stric, Veliki brat ili Zapadni fakir podmetali ljepuškaste djevojke kako bi se on družio s njima ili oni sami dodvorili njemu, pitanje je. I to ostade tajna koju sa sobom ponijela je na bolji svijet  njegova  žena Jovanka.

Kažu da bio je oženjen. Oženjen s Jovankom. No i to ostade tajna nejasna s dolaskom ,,gospođice smrti”, koja jednog dana i Jovanku odnese negdje tamo.

S dolaskom te crne ptice sve se otelo kontroli. Svako je želio dio svog komadića Balkanskog tamnog zatvora. I opet, pojaviše se Ruski stric, Zapadni fakir, Orijentalni mag i Veliki brat, i svi bi htjeli k'o biva da vladaju. A vladati treba znati, a ne samo željeti. -Zar ne?!

Pričalo se nekoliko godina prije o tome kako će, kad Joža ode, u zatvoru teći krvi vode. A ko bi normalan u te priče vjerovao? Ah, po pričama starosjedilaca zatvora, tad u priču uskače gospođa Europa ili Evropa. Jedni je zvaše ovako, drugi onako. Ustvari, nije se znalo ko je ona. No, bila je tu. Sasvim sigurno, tu! Iskreno rečeno, to vam i ja potvrditi mogu.

Gospođa nejasna, nerazumljiva i sa skrivenim motivima. I k'o biva, htjela bi da sa svima koketira, flertuje i švalera se. A znamo svi da je jako teško na dvije stolice istovremeno u ljubavi pravoj sjedjeti, nijemo posmatrajući kako mrtvi život u Balkanskom zatvoru gubi obrise smisla i pretvara se u zlo.

Krila se iza demokratije, te obične floskule od riječi koja predstavlja narod, a u suštini gospođa Europa (ili Evropa!) nikad za narod nije bila. Množila je birokratiju, komisije, administraciju, činovnike i hrpu dokumenata, agendi, sporazuma i  rezolucija iz kojih su se javljali nesporazumi, bijeda, ucjene, siromaštvo, pritisci,  podvale prijatelja i povećani apetiti.

A kad ste gladni, onda ne birate sredstva za ostvarenje cilja. Zar ne?! Bilo je tu i dobrih prijedloga kojima se život u zatvoru želio poboljšati. No, sve to pojeo bi bauk namjesnika svojim apetitima za vrhovnim autoritetom.

Ah, a ko od vas voli da mu drugi naređuje?!

I tako, kazaše, došla je demokratija 1991. godine i s njom opet puklo je bure baruta. Puklo je! Dakako da je puklo i to puklo po svim šavovima.  Desio se Vukovar, Dubrovnik i Srebrenica.

Desilo se poricanje onog što se desilo, a zaista se desilo! Desile su se vode krvi. I, pojedinci su zaslužili da budu okovani i izolovani u samice ljudske gluposti kako nikad i nikome se ništa ne bi slično desilo.

Ah, ljudi moji, dragi prijatelji i zatvorenici Balkanskog zatvora, ima li lijeka za mržnju koja je došla uz demokratiju? A sad, 2015. godine, gledam na televiziji. Evo opet čekamo svi da nam kažu, tamo neki, došlo je… Došlo je nešto! Šta li će nam reći? Pitamo se i čekamo…

I tako dok slušamo njihove teško razumljive riječi nabacane nejasnim motivima, kao neka tamo kolateralna šteta, mi i dalje čekamo… ,,Pa šta je došlo ili šta će tek doći?”, pitam sebe dok gledam u napeto bure baruta koje stoji na centralnom podijumu Balkanskog zatvora.

Siromaštvo, bijeda, tuga, plač, nemir, suze, nevolja, bezvolja, apatija, surovost, bolest,  izrabljivanje, mržnja, neznanje-sve već viđeno je!

Ah, kažu da od goreg ima i gore, a toga se samo bojim. Bojim se toga što će doći. A vi?! Samo bojim se da ne pukne opet ovo jadno bure od baruta u Balkanskom zatvoru. Možda ne ove, ali krajem 2017. možda već.

Bojim se šta će opet smisliti Ruski stric, Veliki brat, Zapadni fakir i Orijentalni mag. I pitam se, povrh svega, gdje je u svemu Husein-kapetan Gradaščević?

Eh, što ne kažu da ima i od boljeg  bolje(!), pa da nas zatvorenike sumornog zatvora izvede, to bolje(!), na svjetlost dobra, da naučimo jedni drugima praštati, poklanjati dobro, darovati znanje,  ne poricati tuđe rane i boli. Možda u tome je lijek?!

Ostaje nada, ostaje vjera u lijek koji će nam svima pomoći, koji će pomoći da se izliječimo od boli, tuge, mržnje, ljubomore, zavisti, podvala, ucjena i laži. Možda, ipak, lijek stigne i u Balkanski zatvor,  balkanski memljivi zatvor u kome ništa više nije isto…