Ah, ja noćas vam dušo umirem sam! Znate li Mino, Vi najdraža moja, Koja je moja omiljena boja I kojeg cvijeća miris ja ljubim, čijem naručju želim da se gubim?!

Dok ona spava, noćas u tišini tame, ja pišem nove redove života

Posted on Posted in Autorski članci, Psihologija

Dakle, ona spava… Još jedan novi lik u savršenoj igri života. Dok ona spava, noćas u tišini tame, ja pišem nove redove života. Inače, od svoje 17-te godine pišem pjesme i priče, u čemu zaista uživam. O čemu govorim to mogu razumjeti one osobe koje iste ili slične stvari dožive prilikom pisanja u sitne sate po bijelom papiru kojem pisci život udahnjuju kroz svoje likove s vrlinama, manama, željama, snovima… -No kroz svo vrijeme bavljenja književnošću, uvijek se pojavi neko novo intrigantno pitanje koje ponudi više neobičnih odgovora. A onda spisateljska znatiželja još dublje kopa po moru neistraženih informacija… Recimo, zašto 98 posto muških spisatelja imali su „savršenu ženu“ sa kojom nisu mogli na javi skupa biti? Da li je to pravi razlog za njihovu sjetu ili možda za pisanje po bijelom papiru?

Ili, zašto najveći broj spisatelja odao se poroku i lošim navikama a zbog prevelikih i neispunjenih očekivanja od života? Možda žele takav stil života ili je to sudbina… -Zašto? Zašto svaki književnik koji je flertovao s nekom političkom opcijom tragično je završio? Da li to politika ne voli pisce ili joj je motiv samo da ih upotrebi kao sporedni alat za svoje ciljeve? No najinteresantnije u svemu tome meni jeste, i posebno me iznova fascinira to kako mi život donese pred oči: „Stvari, ljude i događaje koje sam intuitivno oblikovao u pjesmama ili pričama  udahnjujući im neke osobine živih osoba a sve pisano unaprijed godinama ?!

Život je zaista lijep poput najslađe ruže, ali istovremeno je i nevjetovatno čudo kojeg samo rijetki razumiju u cjelosti!

Dakle, ona spava… Još jedan novi lik u savršenoj igri života. Dok ona spava, noćas u tišini tame, ja pišem nove redove života.

Ona spava, noćas u tišini tame

Sjeverac duhnu, rasplete joj kose,

Pomilova zlatne bisere rose,

Ta dva dragulja što htjela je skriti,

Med i badem satkan od zlatnih niti.

 

Tako ba, noćas u tišini tame,

Naslonio glavu na njeno rame,

Sjeverac što hladom ljubi joj grudi,

Studom ljubavi želi da je sludi.

 

A ja to sve sad iz prikrajka gledam,

Da je sludi noćas sjevercu nedam,

Pa poljupcima ja nju iz sna budim,

Pokriti ljubavlju beli se trudim.

 

Ah, djeva spava, neće da se budi,

Hoće  mene od ljubavi da sludi,

Dok podno gore sjaji čudni kruže,

Ona spava na laticama ruže.