Izgubljena ljubav znaš li može mnogo da boli ako se nekoga iskreno srcem voli reče mu neki glas u glavi, u hladnoj noći, gdje je jedini svjedok usamljenosti bio pun mjesec, dok u tmini perona naslonjen na zid stajao je on – pisac krimi romana čija je duša bila teška ko olovni oblaci nad željezničkim peronom.
Gledjući niz hladne pružne šine, shvatio je da Ljubljana mu je odnijela sve, njegovu dragu, a sa njom i dio njegovog srca. U olovnoj noći punog mjeseca drhtalo je srce, drhtala je duša, dok je poslednji voz nestajao u tami daljine, ostavljajući za sobom samo šapat vjetra i škripu šina, Luka je znao da mora pronaći način da preživi ovu noć – noć punog mjeseca koja je obećavala samo crne misli, bol i tišinu.
Prekrio je lice rukama i zaplakao snažno jer ko ga može čuti u ovoj sumornoj noći sem njegove sjenke koja ga čitav život u stopu prati i svjetlosni niti mjeseca koje odbijaju se od prazne peronske pomalo dotrajale klupe.
Činilo mu se da ga je i Bog u kojeg čvrsto je vjerovao, ostavio samog na peronu tuge u hladnoj sarajevskoj noći dok mu je ledeni vjetar prolazio kroz kaput i udarao u slomljeno srce. Dok ga je snažni sarajevski vjetar tukao, gledao je u zlatno srce što mu je poklonila za 35. rođendan, njegova izgubljena ljubav, to srce sa sobom nosilo je neka ljepša vremena i neku tihu, potajnu nadu da možda opet će se negdje sresti.
Izgubljena ljubav u doba punog mjeseca
Piše: Almir Đuhera – Mirić
- Objavljeno, 10.07.2017.godine
- Ažurirano, 07.05.2024.godine
Hladna noć, izgubljena ljubav, crne misli, bol i tišina u noći u kojoj srce mu je bilo poput bojnog polja. Srce mu je vukla “želja za osvetom” protiv svih onih što prouzrokovali su mu ovu patnju, protiv grada koji mu je odnio ljubav, vrištala je u njemu sve jače i jače poput tornada. Na tren poželio je da svijet osjeti njegov gnjev, da napiše najmračnije tajne Ljubljane, priču koja će potresti sve one koji su ga povrijedili.
No onda opet onaj čudan neki glas u njemu prozborio je: Čemu osveta, zar oprost nije najljepša duhovna vrlina, sve snažnije odzvanjao je glas u njemu?! Ako vjeruješ u Boga, onda ćeš oprostiti, reče glas i poče da sije u njemu sjeme sumnje protiv osvete.
Zar nije prava ljubav kad otpustiš i kreneš dalje, nastavio je glas da razbija u njemu želju za osvetom?! Ako je voliš pusti je neka ide svojim putem.
Mjesec iznad Sarajeva kojeg je volio sve jače je sijao što mu se glas više javljao, a Luka je sve više popuštao gledajući čas u mjesec, čas u zlatno srce simbol nekadašnje ljubavi. Možda je pravi izazov da naučim voljeti unatoč svemu a ne da se svima svetim, zapitao je samog sebe s nadom da će umjesto njega odgovor da mu da tajanstveni glas što zborio je u njemu.
Često ti pišem pisma, moja mila
Hladni oktobarski sarajevski vjetri šamarali su mu lice i taman kad osjetio je njihov bijes sjetio se svih onih pisama koje joj je slao. I ta pisma ugrijaše mu srce.
Sjeti se i krimi priče, “Izgubljene duše” koju je pisao jedne teške noći u kojoj ljubavnik ubija čitav svoj svijet, svoju ljubavnicu. Zašto je to učino? Možda baš iz osvete i mržnje prema drugima jer nisu dopuštali njihovu ljubav. A mržnja razara upravo osobu koja druge mrzi.
Te noći posvađao se sa Elenom zbog neke stare razglednice iz Ljubljane koju je pronašao u svojoj najdražoj knjigi koja svoj život živjela je na policama za knjige. Imao je ogromnu zirku koju je ljubomorno čuvao. Na poleđini razglednice je pisalo: “Tražim mir koji ovdje ne mogu naći”.
Sjećanja bole, sjetio se koliko su ga te riječi uznemirile te zatražio je objašnjenje odakle razglednica na tom mjestu i šta ove riječi znače. Dala mu je neki nemušt odgovor. Sjećanja znaju baš da zabole.
Sjećao se kao kroz maglu ćutanja tmurnih, ćutao je te noći u tišini pored malog stola na kojem ledni pištolj crnog gavrana stojao je dok palio je posljednju cigaretu nade, i razmišljao o jedinom Nemiru! Razmišljao je zašto gorke noći piscu znaju biti duge kao godina?! A u pismu pisao joj je…
Pišem ti pisma koja pročitati nećeš
Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Skupa smo, a kao da danas nismo. Riječi na razglednici su me šokirale i ne znam kako bi se postavio prema tebi.
Posmatram sebe noćas, vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom glavom nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? –Znaj da ipak, volim te! A koliko smo puta te riječi jednom drugome rekli? Jesu li one bile smutljiva laž ili istina prava?
Posmatram vrijeme koje bježi
Posmatram i vrijeme koje bježi, ono zaista ne postoji. Ćutim o tebi, a ponoć duboka odavno zakucala je na nebeska vrata. Nižu se sati ko biseri sjajni, te noćas nekome i ljubav daju! A mi, dokle smo došli?
–Sada je, 00 sati i 58 minuta. Posmatram nijemu siluetu sebe kako se gubi u žitnim poljima ljubavi dok traži tajanstvenu sliku bijele golubice koja skriva se negdje tamo, potpuno čista. Znam, lijepa je golubica skrivena.
Čini mi se, tako daleka je unutar svjetlosti duge, zatvorena ali sretna. Baš tako je blizu srcu koje plače. Eto je sad na mom ramenu, naslonila glavu, da razbije piscu sjetu. Vidi je, evo sad sjedi na dlanu satkana od nepreglednih morskih nemani što grebu po hridima usamljene mi duše.
Vidi je sad leti, raširila krila! –Sigurna u sebe, slatka ko lubenica zrela… iako tamna noć je, ona leti i pleše ples… kroz mene ka meni, oko mene ka meni, kroz skrivenu želju, pokret ruke i ovu bolnu decembarsku noć. Čujem ju! -Umilim glasom, doziva me. Odazivam se. Dok kročim ka njoj budnoj i dalekoj, posmatram mjesečeve boje na nebu, čas ih san odnese, čas vjetar ih donese…
Nije me više strah
Putujem ka njoj, sasvim siguran i bez dileme u vlastitu želju, da pomognem joj, da i dalje leti… Nije me više strah ljudi, ne bojim ih se… -Jer sad znam da ništa na ovom svijetu nije moje.
Ni ovi koraci istrajni što pravim ka njoj. Niti ptica cvrkut što tajnim znacima mig na putu strasti ka njoj mi daju. Ni ovlaš poljubac u rame dat. Zaista, ništa nije moje. Pa ni pjesme sjetne, a niti priče ispisane nisu moje, da se ne lažemo, sve su one njene. Ništa, ipak, nije moje.
Čak i ona, moj najveći Nemir, nije moj. Ne plašim se više ljudi, jer nemam ništa. I ništa više zaista nije moje. I nemaju više šta oni da mi uzmu, jer uzeli su sve. Čak i ova bol na licu, čovjećije siluete, nije više zaista moja, doduše jedino još nju mogu smatrati svojom. Pa ako ti bol treba, eto ti je…
Putujem ka njoj, a znam da Nemir, moj nemir jedini je! Da li sam dovoljno snažan da osvjetlam Nemiru put, da podržim taj let na način koji to, slatkom Nemiru, dolikuje… Znam za dobar let neophodna je priprema, hrabrost, mudrost i strpljenje, i još mnogo toga.
Posmatram je kako leti, ali i kad čvrsto na zemlji stoji. -Gledam ju, i pitam se, zašto svaki put pređem na njenu stranu ulice? Priđem joj, pomilujem toplim pogledom i krenem dalje… I uvijek, obuzmu me dvije stvari… snažna toplina koju mi šalje, i tiha nada.
Putujem ka njoj i gledam…
Gledam je, i shvatam… Oh, kako ona samo stoji čvrsto na zemlji. -I sa mudrošću prilazi pripremi za let! Strpljiva, šuti i radi, a onda kad poželi da leti… život je natjera, kao i mnoge od nas, da promjeni pogled na stvari, da shvati, kako sve se mjenja, i da sam život pun je iskušenja. Milujem ju, nekom čudnom rukom sudbine, dok slušam njene riječi… -Da zaista, sve je moguće, pa čak i pad… ali, kad oslobodiš se strahova ti letiš, siguran u sebe, zar ne?!
Gledam je… i pitam se, da li bi voljela moje nesavršenosti, poneku nespretnost i moje poraze? Da li bi me, i tada, voljela? -Jer život nije samo uspon, već i poneki pad. Da li bi imala strpljenja dok pjesmu pišem da me zagrli i ohrabri?
Kad gledam mjesec na nebu tražeći njenu sjenu, da mi se pridruži? Da joj trljam leđa, da mi trlja leđa dok zajedno se kupamo, da me osokoli kad umoran dođem sa posla? Kad dođu oni njeni nervozni dani da zna da sam tu, uz nju… da ne sumnja? Da mi kaže, ako nalete joj dileme, da mi pruži ruku povjerenja, a ne da pogađam kao na lutriji njene misli…
Ćutim…
„Gledam, u mom dnevniku piše, ako bi me Bog upitao sa kim bi volio letjeti? Rekao bi sa njom, Bože Milostivi, volio bi zajednički proživjeti let… A znaš li ti čovječe uopšte, šta je potrebno za dobar let?
-Ćuo sam od nekih meni neznani ljudi, Bože, da za dobar let treba imati krila međusobnog povjerenja, istinskog razumijevanja, poštovanja i pažnje, i naravno, zajednički cilj leta…! Volio bi, Bože, da mi pruži priliku, da upozna me! Pa, ako joj se i takav svidim, onda, da letimo zajedno u visine.“
Čitam napisane riječi suze koja sama niz lice teče. Čitam i ćutim sam u tišini dok sa malog stola uzimam mračni pištolj gavrana crnog koji ubi tugom mnoge. Leden i crn, da crnji ne može biti… Ćutim, i palim posljednju cigaretu nade, i razmišljam o… O, mom jedinom Nemiru! Razmišljam o tebi, moja Elena.
Razmišljam, o nama. Ah, a zašto baš te gorke noći piscu znaju biti duge kao godina?! Zašto one dolaze, baš kao po navici da zabole do kosti, dok ja tvoje oči i osmjeh mili, Nemiru, tražim u pogledu očiju drugih. Posmatram sebe-vidim drhtim od sjete, dok ćutim u krilu nespokoja, i pitam gorki oblak dima što nad mojom teškom glavom, nekud plovi: Zar zaista su gorke riječi lijek a slatke kao otrov teški? -Volim te! Možda me stvarno voliš a možda i ja tebe!
Uzimam pištolj u ruke i pucam u glavu siluete, svjestan da ništa nemam i da ništa više nije moje.
Misterija koja boli
Iznenada hladna kiša počela je naglo da pada prenuvši ga iz njegovih sjećanja. Još uvijek sasvim sam, prozebao, stojao je na peronu – on, pisac krimi romana kojeg je boljela izgubljena ljubav. Zašto je otišla, pitao se iako je prošlo već mnogo vremena?
Misterija koja boli, na koju odgovor možda život će nekad dati. Mogao je samo nagađati – da li je tražila novi početak, bijeg od prošlosti ili neku novu avanturu koju je život s njim prestao nuditi. Tajna je ostala zaključana u njenom srcu, a on je morao naučiti živjeti s tom neizvješnošću.
Hvala vam na čitanju novele “Izgubljena ljubav u doba punog mjeseca”.
Više ljubavnih priča, pročitajte na linkovima u tekstu ili zapamtit ću decembar >>>>> ovdje
Preporučujemo
