Moj otac nije umro, on je živ: -Jeste li čuli?!
Moj otac nije umro, on je živ: -Jeste li čuli?! Da, živ je! Da, Osman Đuhera živ je! I da to je moj otac onaj niski omaleni čovjek sa osmijehom na licu, smeđe kose što nekad radio je u Inex-u, pa potom u Upi-ju, pa onda u Mapex-u zvanom. E da baš on. Znate li ga? To je moj otac (!) I živ je.
-A da život može isplesti nevjerovatne životne priče spoznao sam s početkom septembra 2000. godine, na kraju još jedne sezone toplih ljetnjih dana. Taman u to vrijeme, školska dječija sezona počela je, i gradom najviše su spacirala djeca sa teškim ruksacima na leđima. Školarcima se nije mililo ići u školu, vidjelo se to po njihovim namrgođenim mladim licima, no morali su. A što se mora-mora se, i nekada nije ni teško za prihvatiti, zar ne?!
Helem, Sunce je snažno pržilo a skrivena sparina sa asfalta dodavala je snažnu žest tom uzavrelom rujanskom danu, negdje oko 11 sati prije podne, kad sam kren'o u Čabrinu kahvanu na partiju šaha. Obično od samo jedne planirane jutarnje ili podnevne partije, 99 posto šahista kod Čabre u kahvani zaglavi, pa ga žena („samo one slatko oženjene“) pred akšam more bit vikne preko telefona ne bili doš'o bar u kasne večernje sate.
Tako se i meni samcu znalo desiti da zaglavim do kasno navečer, no mene niko nije zvao da mi nabraja preko telefona, pa sam po tom pitaju bio miran. I da baš zbog toga često kahvanom se znalo oriti iz usta oženjenih starih lavova: „-Kako mu ona njegova „stara“ opet nabraja i zvoca.“
Dođu tako vrijeme i dani, kada već nakon prve partije shvatiš da danas nije tvoj dan
I tako evo sjedim u kahvani kod Čabre na drvenoj tvrdoj stolici posmatrajući pomno kako igraju Isović i Ferizović nabrijanih lica, i čekam na svoj red partije, jer igramo u krug, na ispadanje. Nekad krene partija sama od sebe, i helem, zaista ide samo sve „ko po loju“. No dođu tako vrijeme i dani, kada već nakon prve partije shvatiš da danas nije tvoj dan.
Baš tako danas meni činilo se vrijeme, da nije moj dan. Danas mi se nekako išlo ranije kući a da sam i nisam znao zašto. I zaista već nakon trećeg kruga, negdje oko pola četiri, spontano sam krenuo kući. -Jer princip odavno moj je bio: -„Bolje je na vrijeme uzmaći i prekinuti s igrom, negoli ostati i kanta za nabijanje postati.“
Krenuo sam tako kući preko betonskog mosta što spaja dvije u korov zarasle obale grada. Moj grad je mali, no ima on dušu posebnu, baš k'o što ju imaju neki specifični dobri insani što šetaju u večernjim satima njegovim trotoarima. Stoga iako nije velegrad, ja ga ipak volim. Znam ova maglajska kotlina prošarana snenim maglama nade za koju godinu bit će prepuna novoizgrađenih zgrada, no u njima malo ljudi će biti jer većina iz njega poželjet će nekud otići.
Dok hodam kaskajući prema kući, razmišljam naglas, pričajući sebi u njedra: -„Otići će oni, ne zato što ga ne vole, već će ići zbog nezadovoljenih osobnih potreba. A ljudi k'o ljudi, uvijek će neke nove potrebe za sebe smišljati.“ Malen je ovo grad, a ja ga ipak volim. I ko zna, jednog dana i ja možda nekud odem, no i tada ću ga voljeti.
Iz tog mog filozofskog razmišljanja probudi me Amela
Iz tog mog filozofskog razmišljanja probudi me Amela poznanica baš na mjestu gdje se odavno nalazi Non stop pekara, ona u centru grada, tamo preko puta mjesta na kom bijaše prebivalište stare biblioteke i reče: Kako ti je stari?
Dobro je, eno ga na poslu, odgovori ja u hodu. Nastavljajući kretanje dalje, mahnuvši rukom u njenom pravcu u znak pozdrava te krajičkom oka posmatrajući njen iznenađen izraz lica. Vidio sam da je i ona mene sasvim čudno gledala, baš čudno i zaibrećeno.
Kren'o sam dalje ka kući obavijen nekim čudnim osjećajem i sjećanjem na njen izraz lica, jer inače jako dobro skeiram psihološki ljude. A Amela mi se sa svojim zgčenim izrazom lica učinila tužnom, i kao da nije imala riječi kojima bi me nešto pitala. Nastavio sam se normalno kretati vukavši se kornjačinim korakom ispod starih platana, no o Ameli sam i dalje razmišljao. More bit’, možda se zaljubila u mene pa se bojala da je odbit’ neću?! Mlada je i zgodna, i približnih godina smo. Nešto kontam, možda zbog toga tužna lica je?!
Brate moj, kud žuriš?! Ohladi malo, komšija mili
Taman tek što sam se odvojio od razmišljanja o Amelinom licu, zaustavi me kod Smajlagića kuće u novom dijelu grada, naglo komšija Sajo. Brate moj, kud žuriš?! Ohladi malo, komšija mili. Htio bih nešto da te pitam ako imaš minut vremena?! Izvini, što te ovako na ulici zaustavljam i što te ovako nepripremljenog pitam, ali… : reče mi, komšija Sajo. Nekako mi nezgodno da te pitam, a je li ti otac kod kuće? Mislim, da li je danas negdje išao, kako se osjeća?
Odgovori mu ja toplo: Moj komšija Sajo, ako ti šta mogu pomoći tu sam, reci?! -Tata je trenutno na poslu? Dobro je, dobri moj Sajo, hvala ti na pitanju. Ovih dana, mašala, da kucnem od drvo stari igra kao čigra.
Aha! Dobar je naš Osmo, dobar insan. Aha! A bio ja sad u Hitnoj, pa ne znam kako da ti kažem: -Rekoše da je Osman umro, tvoj otac. No možda i nije. Ipak provjeri kad dođeš kući. No bolje ja da ti kažem, negoli neko drugi, unezgođenog izraza lica i tihog glasa, progovori Sajo.
Uzviknu glasno: Štaaa, moj otac umro? Ma to nije moguće, jutros radosnog lica otiš'o je na posao. Nije moguće. Ma kakvi. To je laž i nije istina. I nastavi ja dalje prema kući sad već duše zabrinute. Sajo je ipak jedan divan komšija i nije on čovjek od crnog humora i zeze, nešto kontam u sebi sa umom već ustalasalim mislima crnim .
Pa kako će umrijeti ako je živ, priupita ja
Pa kako će umrijeti ako je živ, priupita ja Saju opet, sad i sam nesiguran u hodu?!
Nisam siguran. Možda i nije istina. Ne znam, ja sad iz hitne a tu vijest pošto sam kupio, poto sam i prod'o. Izvini, nemoj se ljutiti, al’ tako je, utučenim glasom doviknu mi Sajo.
Panika me uhvatila, grlo se steglo a noge ko klipići drhale su putem. Sad sam već ubrzanim tempom trč'o prema sjevernom dijelu grada i slatkom stanu u kom žive moji roditelji. Trčao sam, i trčao. Trčao sam, i trčao, more bit’ i cijeli vijek u trčanju da mi je proš'o, dok sam do stana sav zadihan doš'o.
A u stanu, sve normala. Tetka Aska sjedi sa mamom Tajbom i razgovara o poslu. Sve tetke se vole, pa i ja svoju iako meje ko malog klinca učila pameti vukavši me za uho kad nešto dobro bi zabrlj'o. Tetka Aska ima dvoje djece Aldina i Dinu. I vidi se da je posvećena djeci. Volim ja svoju tetku baš zbog tih nekih neobaveznih čuški ko klinac po ušima što sam dobio. Možda zbog čuških i jesam ovakav kakav jesam, pomalo nalik na svoje tetke. Volim ja i Dajđe, no tetka obično više se voli.
I baš dok posmatram voljenu tetku, u tom trenu nastala je vreva od zvrke telefona, i metež pravi koji se na ovakav način rijetko u životu bilo kome dešava. Zove komšija Ramiz sa prvoga sprata da priupita: – Da li je istina da je otac preselio na onaj svijet? Majka se hvata telefona, javlja se Ramizu i pada u nesvjest. Tetka Aska oblijeće oko majke, polijeva je vodom vidim. Mati sva u licu blijeda dolazi sebi od naglog i iznenadnog šoka.
Kad je dženaza rahmetliji?
Ja priskačem ka telefonu, uzimam u ruke telefon i prihvatam poziv: Komšija Ešef zove, da pita može li nam na pomoći biti i kad je dženaza rahmetliji? Zovu njegovi sa posla, zove očev Direktor, da pita kako nam može pomoći u teškim trenucima tuge i naglašava kako će firma pomoći dijelom oko troškova dženaze?! Iz srednje škole gdje k'o učitelj radi, kako on voli reći, zovu s izrazima saučešća. A bol sa svakim izrazom saučešća postaje sve veća, i raste. A kako raste bol, tako sve više telefonskih poziva stiže a na svaki pojedinačno javit’ se moram. Posmatram majku dolazi sebi, tetki Aski sve je još nejasno a ja sam još uvijek priseban i miran ali u duši sa velikom dozom neočekivanog nemira.
U stan dok razgovaram sa očevim direktorom nenajavljeno ulijeće nervozna komšinica preko puta s tugom na licu da nam izrazi saučešće? Kontam u tom svemu, je li se ovo stvarno dešava meni il’ ja sve ovo sanjam?! -Uštinem se za obraz i pogledam na ogledalo preko puta telefona sivog što biva u hodniku, i vidim, crveni mi se lijevi obraz na skroz iznenađenom od situacije, licu. Rekoh sam sebi živ sam i nije ovo san. Ovo sve stvarno dešava se.
Prihvatam sljedeći poziv, pri telefonu sa druge strane žice načelnik grada Mehmed, zove da pita za stanje oca i da izrazi saučešće u boli? Postaje mi zamorno javljati se na telefon svima al’ kad neprestano zvrči neko ipak mora. Najradije bi se povuk'o u svoju sobu i mir koji baš mi sada treba. Posmatram majku plače, tetka je smiruje.
-Ljudi, moj otac je živ, nije on umro: -Ne zovite više.
Ama u isti mah svima kompletile bih glasno odgovorio al’ ne može brate, moram na fiksni sivi telefon svima, baš svima da se javim posebno: -Ljudi, moj otac je živ, nije on umro: -Ne zovite više. I svima bih namah spustio slušalicu, no telefon i dalje zvoni. Spuštam slušalicu i primam drugi poziv, kad prije vijest tužna do Zenice je stigla, zove rođak da javi da će na dženazu doći kad god bila, ja slušam u nevjerici šta on meni preko žica priča?!
Zvoni i glasno zvoni sivi telefon a ja se na svaki poziv javljam i sve više suza na lice mi pada. Kontam ne može bit’ to istina. No stotine poziva uvjeravaju moj mozak da otac više nije s nama na ovom dunjaluku lijepom. No i te stotine poziva jasno mi upućuju poruku u moj um, da moj otac dobar insan je bio.
No telefon, i dalje uporno zvoni. Zove amidža očev i plače, naglasivši da ga o datumu dženaze izvjestimo. Telefon i dalje gori. I taj i takav telefon, trenutno mi ide na živce a on i dalje sve snažnije bruji a ja nemoćan da učinim bilo šta, na svaki poziv odgovaram istim sjetnim glasom zahvaljujući se na pozivu.
Pomišljam još samo jedan ću poziv primiti a telefon već novim pozivom užaren sija i govori idemo dalje. Javljaju se tetke sa majčine strane da izraze saučešće a ja njima koje volim ne znam šta da odgovorim. Ućutim i samo se zahvalim. Telefon sivi u hodniku i dalje, jauče, i jauče sve više a ja umoran posve njime bivam.
U stanu postaje sve normala.
Napokon tetka preuzima meni naporne telefonske pozive, gledam mati se još od šoka oporavlja blijeđa nego što je ikada u životu bila a ja letim izgubljen pomalo ka vratima jer neko zvoni uporno na gromoglasno zvonce. I zvonce, prije umilno i blago koje sad poput vulkana žari uši, me nervira. Otvaram vrata i imam šta vidjeti. Gledam u oca. Vidim svog Osmana. Ljubim očima vlastitog oca i ne vjerujem.
Posmatram ih netremice, njih troje na vratima stoje, lijepa medicinska sestra i sposobni vozač hitne pomoći pridržavajući oslabljelog oca pod rukama. Šokirano gledam i ne vjerujem. Je li ovo neka skrivena kamera ili nečija zajebancija, pitam samog sebe?!
Buljim u njih troje dok izgovaram dobrodošli a oni me stvarno čudno sasvim gledaju. Ne kontaju moj zbunjeni izraz lica. A ko ne bi bio ovoliko zbunjen situacijom, čak da se dešava i na filmskom platnu?! Znam oni ne razumiju kroz šta smo mi maloprije u kući prošli, doduše ne razumijemo ni mi njih troje kroz šta su oni maloprije prošli.
Pozivam ih u kuću, otvarajući vrata širom. Mati najednom sija! Prema vratima širi krila nježnost iako izbezumljena sad od radosti ko ptica u susret i zagrljaj ocu leti. U tom trenu, vidim ona ga zaista voli onakvog kakav jeste. Rijetke su takve ljubavi, zar ne?!
U stanu postaje sve normala. Tetka Aska sjedi sa mamom Tajbom i pričaju o teškim osjećajima koji su ih nedavno snašli. A ja ljubim pogledom oca kojeg maloprije zbog niskog tlaka iz ambulante su doveli. Dobio je lijekove i eno ga u susjednoj sobi sada leži. Nikada svog oca zagrlio nisam pa kontam možda sad prava prilika bi bila?! Po drugi, i po treći put zavirim krajičkom oka u sobu gdje leži i gledam stvarno moj otac u sobi živ i zdrav, leži. Doduše spava, a ja blago zatvorim sobu da ne probudim umornog oca. Neka odmori malo, kažem sebi i pritvorim vrata.
Slučajnost ili ne, dva Osmana na istom mjestu, obadvojica isto godište, obadvojica u isto vrijeme u hitnoj pomoći jedan je preživio a drugi nije?!
Poslije me zamolila tetka Aska da prošetam svuda gradom, veseo. To sam i uradio jer tetke se moraju slušati, zar ne?! No ljudi su me zaustavljali i izražavali saučešće a ja sam im odgovarao: Moj otac nije umro, on je živ. -Jeste li čuli?! -Da, živ je! Da, Osman Đuhera živ je! I da to je moj otac onaj niski omaleni čovjek sa osmijehom na licu, smeđe kose što nekad radio je u Inex-u, pa potom u Upi-ju, pa onda u Mapex-u zvanom. E da baš on. Znate li ga? To je moj otac (!) I živ je.
A jel’ to onaj što radio je u srednjoškolskom centru kao profesor? Da, to je on, samo što on je sebe zvao učiteljem a ne profesorom. To je moj otac i živ je! E da baš on.
Sutradan se gradom pronijela vijest da je umro Osman iz Pridjela i da će dženaza bit’ tada i tada. Vidio sam okačenu smrtovnicu na platanu preko puta Non stop pekare u centru grada, i bilo mi je žao čovjeka, Osmana. Slučajnost ili ne, dva Osmana na istom mjestu, obadvojica isto godište, obadvojica u isto vrijeme u hitnoj pomoći jedan je preživio a drugi nije?! Slučajnost ili ne, moj dragi otac je umro baš u septembru sedam godina poslije skoro na isti dan?! Helem zaista neko određuje ljudske sudbine, ali tko?!
Život može isplesti nevjerovatne životne priče
-Eto da život može isplesti nevjerovatne životne priče spoznao sam s početkom septembra 2000. godine, na kraju još jedne sezone toplih ljetnjih dana. Taman u to vrijeme, školska dječija sezona počela je, i gradom najviše su spacirala djeca sa teškim ruksacima na leđima. Školarcima se nije mililo ići u školu, vidjelo se to po njihovim namrgođenim mladim licima, no morali su. A što se mora-mora se, i nekada nije ni teško za prihvatiti, zar ne?! Pa čak i smrt voljenih bića.
Mirić, 10:17h
Maglaj, 20.08.2018.