Da li je ovo najljepša ljubavna pjesma na svijetu: – Čekaj me, Konstantin Simonov?
Da li je ovo najljepša ljubavna pjesma na svijetu: – Čekaj me, Konstantin Simonov? Na ovo pitanje zasigurno možemo odgovoriti na više načina i to sa kvalitetnim argumentima. Činjenica da je Konstantin Simonov jedan od najutjecajnijih ruskih pisaca svakako pridonosi dojmu da je ova pjesma ako ne najljepša svjetska ljubavna pjesma, onda bar najljepša ruska ljubavna priča ispisana autorovim stihovima iz duše.
Dakako da će ljubitelji ruskog poete tvrditi da jeste najljepša ispisana ljubavna pjesma, no složit ćemo se da ima bezbroj autora iz različitih zemalja a koji su napisali vrhunske ljubavne pjesme ispisane srcem i dušom. No stoji još jedno pitanje na osnovu čijeg odgovora mogao bi se dati određeni sud o pjesmi Čekaj me. A pitanje glasi, koliko je utjecala na Konstantina, ljubav prema Valentini Serovoj, tada jednoj od najljepših glumica? Šta Vi mislite?
Zato ostavljam svakome od vas da odgovorite na ovo pitanje nakon što doživite ovu pjesmu na svoj način. – Jer što se nekome svidi ne mora i vama, i obrnuto, je li tako?! Da biste osjetili pjesmu na pravi način prije čitanja i slušanja pjesme molim vas, pročitajte dijeliće događaja iz autorovoga života kako biste upotpunili utisak i stekli cjelokupan dojam, jer pjesme su srce u ovom slučaju autorovoga bivstvovanja.
Valentina Serova i Konstatin Simonov, ljubav s hepiendom
Valentina Serova i Konstantin Simonov, ljubav s hepiendom, je jedna od rijetkih ratnih, ljubavnih priča sa sretnim krajem. Književnik Konstantin Simonov po zanimanju Pukovnik čiji je život obilježen ratnim iskustvom kroz učešće na velikom broju ratnih, velikih bitaka drugog svjetskog rata ali i specifičnom ljubavlju koju je gajio prema Valentini. No Valentina Serova o kojoj je danima i mjesecima maštao bila je već udana, i to se za njega činilo kao neostvariva ljubavna priča.
No sudbina ima neke svoje ponekad za ljude nerazumljive i čudne pute, tako da i sa Valentininim životom se poigra na svojstven način. Njen suprug tragično gine, a ona se poslije toga upušta u mnogobrojne avanture željevši ublažiti unutrašnju bol koju je osjećala nakon gubitka voljenoga supruga… I tako život prolazi, a onda…
A onda, Valentina i Simonov se upoznaju i ulaze u vezu, no sudbina opet je imala svoje neke namjere, i primorava Simonova spletom ratnih dešavanja da ide na front. Rat vrije, i mnogo ljudi oko njega gine, i u naletu teških trenutaka kroz koje prolazi on odlučuje napisati Valentini pjesmu sa ciljem da pokaže joj koliko je voli, ali piše ju i s mislima kako se neće vratiti kući sa fronta. Ali sudbina piše svoje neke priče. Tako da… I opet se sudbina poigrala životom, ovaj put Konstantinovim, vraćajući književnika u zagrljaj voljene Valentine koja ga sa oduševljenjem je dočekala. Zar ovo nije divna ljubavna priča? Ljubavna priča sa hepiendom.
Tako i biva i nastaje prelijepa pjesma Čekaj me! Da li je time nastala najljepša ljubavna pjesma na svijetu? Vjerovatno nije, ali je zasigurno obilježila Konstantinov čitav život, je li tako?!
Dakle, koliko ljubav ili neki specifičan događaj iz autorovoga života može utjecati na nastanak nekog djela sada možemo uočiti, zar ne?!
ČEKAJ ME
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Biografija
Konstantin Simonov veliki ruski književnik rođen je 28.11.1915. godine, u Petrogradu. Školovao se za inžinjera, te 1935. godine, Simonov uspješno završava. Nakon školovanja počinje raditi u tvornici kada počinje pisati i svoje prve poeme koje će biti 1936. godine objavljene u časopisima Mlada garda i Oktobor što mu donosi dodatno školovanje u Književnom institutu Maksim Gorki 1938. kada piše i svoju prvu dugu poemu Crni Pavel kojom slavi gradnju kanala Baltičko more-Belo more.
Sledeće godine je poslan u Mongoliju kao ratni dopisnik tokom neobjavljenog japansko-sovjetskog rata. Historiju jedne ljubavi piše nama daleke 1940. godine, a koja će se početi iste godine izvoditi u Lenjingradskom kazalištu.
Simonov život prožet je ratnim iskušenjima tako da 1941. godine, nakon napada Nemačke na Sovjetski Savez, Simonov ponovno postaje ratni dopisnik, kada dobiva rang prvo komesara, a potom i potpukovnika.
Prvo djelo
Prvo djelo koje će obilježiti čitav život Konstantina Simonova će biti njegova najpoznatija pjesma Čekaj me koja će postati jedna od najpopularnijih poema ikada napisanih na ruskom jeziku. Zatim slijede Ruski ljudi po kojemu će se snimiti film 1943. godine. A kao najvažnije djelo iz tog perioda po mnogima je ratni roman Dani i noći koji govori o obrani Staljingrada. Po završetku rata postaje pukovnik, a u tom periodu biti će postavljen i na poziciju zamenika generalnoga sekretara Unije sovjetskih pisaca.
Bez obzira na sve književne uspjehe Konstantin Simonov će ostati trajno označen svojim ratnim iskustvom tokom kojeg je sudjelovao u velikom broj važnijih bitaka počevši od obrane Odese 1941 godine, preko obrane Staljingrada u periodu 1942-43, pa sve do bitke za Berlin 1945. godine, ali i čuvenom pjesmom Čekaj me. Vjerovatno to ratno životno prožimanje kroz čitav život ga je ponukalo da mu književni fokus bude na ratnim romanima i poemama.
U skladu s tim, on piše nakon rata Drugovi po oružju (1952), Živi i mrtvi (1959), Četvrti (1961), Vojnici se ne rađaju (1964) i Poslednje leto (1971). Devet godina nakon piščeve smrti, 1988. će biti objavljeni i njegovi memoari Kroz oči moje generacije gdje kao zanimljivost piše, kako je od njega tokom rata Staljin naručio djelo i onda pažljivo proučavao, davao savjete kako da bude napisano.
U drugoj polovici pedesetih godina dvadesetog veka Simonov će biti upleten i u kontroverzu oko djela Doktor Živago pošto će biti optužen da je on odgovoran za njegovo neobjavljivanje u Novom Miru što nije bila istina iako će on javno podržati tu odluku.
Veliki književnik Konstantin Simonov je umro 1979. godine.
Za više poezije PRETPLATITE SE na naš YouTube kanal ONAKO IZ INATA